Studentski katolički centar Palma organizira vikend “Možda baš isusovac” za sve one koji žele razlučiti kojim putem trebaju i žele ići. Susret se održava 03.-05. travnja 2020. u Hrvatskom Leskovcu, kod karmelićanki BSI pod vodstvom patera Tomislava Špiranca. Uključuje zajedničku rekreaciju, osobnu molitvu u tišini, dnevno duhovno vođenje, sv. Misu, klanjanje i priliku za sakrament pomirenja.
Povodom tog vikenda objavili su intervju s paterom Hrvojem Mravakom, kojega prenosimo u nastavku.
Kako si ti doživio poziv?
S isusovcima sam se susreo najprije slušajući kateheze za mlade koje je u Palmi vodio pater Luka Rađa. Zatim sam se uključio u duhovne vježbe u svakodnevici patera Pavina. Oblikovala me je ignacijevska meditacija kojom sam se učio osluškivati Gospodina. Upisao sam isusovački faks, a pri završetku Fakulteta u otvorenosti sam pitao Gospodina kamo mi je ići… iskreno sam tražio volju Božju i bio otvoren za sve opcije. Čak sam jedno vrijeme mislio da imam poziv za salezijanca budući sam bio uključen u rad s mladima u SKAC-u, a sviđalo mi se što salezijanci rade. Međutim u molitvi nisam dobivao nikakvu potvrdu za to. Nisam htio sebe ni forsirati ni požurivati. Čekao sam i radio što sam trebao raditi – bavio se studijem i volontirao u SKAC-u… u međuvremenu sam se i zaljubljivao, svega je bilo. I tako smo jednom mi aktivniji iz SKAC-a otišli na odmor na Prvić. Tamo sam posebno doživio prisutnost Duha Svetoga – u prirodi, u druženjima, u molitvi… a onda mi je i jedan ondašnji svećenik prišao i rekao: „Što ti čekaš?“ Najprije sam pomislio: „Evo ga, još jedan koji će me gurkati“, ali znao sam da taj svećenik nije zapravo nametljiv. Dotaklo me to njegovo pitanje, ali i dalje nisam htio žuriti. Po povratku u Zagreb pomalo mi je postajalo sve jasnije da imam poziv.
Što je bilo odlučujuće da odabereš baš Družbu Isusovu?
Još dok sam razmišljao o pozivu u jednom trenutku u meni je odjeknulo pitanje: „Koja je tvoja duhovnost?“ Odgovor je bio jasan: „ignacijevska“. Dotad sam već poznavao mnoge svećenike iz Družbe. Ponašanje nekih nije mi se sviđalo. A bilo je i onih koji su me snažno privukli. Kod patera Luke Rađe privlačila me njegova otvorenost mladima, kod p. Cveka beskompromisno služenje starima, nemoćnima i siromašnima, a kod p. Pavina to istinsko življenje duhovnih vježbi koje omogućuju čovjeku da uđe u dublji, intiman i individualan odnos s Bogom.
Koja nagnuća su karakteristična za one koji su pozvani biti u Družbi Isusovoj?
Rekao bi da je to svakako sklonost da se prepoznaje Boga u svim stvarima. Osim toga, ljubav za ljude, koja je karakteristična za sve pozive… kod isusovačkog je prisutna ipak jedna posebna širina, da se čovjek susreće s različitim ljudima, različitih kultura i vjeroispovijesti te da im služi u ljubavi. Ono što je meni osobno bilo važno jest da živim kontemplativno s jedne strane, a da ipak budem aktivan u svijetu. Sve što mi se događa, bilo ugodno bilo neugodno, iskustvo je u kojem mogu pronaći Boga. I iz toga kontakta s Njime nalazim jasnoću i snagu za daljnje djelovanje. Bilo je na mome putu i stvari koje mi se u Družbi nisu svidjele, ali zbog dubine poziva koji se zahvaljujući duhovnim vježbama produbljivao – nisam odustajao niti sam ikada zbog svoje odluke požalio.
Što je bitno za one koji razmišljaju o isusovačkom pozivu?
Važno je da si nađu duhovnu pratnju. Ključno je da budu slobodni… slobodni za to da imaju poziv, ali i da ga nemaju. Slobodni od svojih ideja i vizija kako će njihov redovnički život izgledati. Slobodni od strahova i briga, slobodni od bilo koje vrste forsiranja. Važno je da u slobodi pred Gospodina donose svoj poziv i da čekaju na taj istinski poziv od Njega.
Spomenuo si neke od isusovaca koji su bili neka vrsta uzora u tvome mladenaštvu. Pater Cvek i pater Pavin preminuli su, pater Luka Rađa još se oporavlja od automobilske nesreće… Koji isusovci su ti danas uzori?
Pa mnoštvo ih je, i teško je sad izdvojiti nekog. Možda najviše pater Cecil Azzopardi koji je baš nedavno bio u SKAC-u. On je bio moj duhovnik u Rimu. Kod njega me privlači način življenja ignacijevske duhovnosti. Posebno je životan u svemu što jest i što čini. U Hrvatskoj su mi nekako i godinama najbliži pater Tomislav Špiranec i pater Tomislav Rukavina. Špiranec je baš konkretan i zna pomoći čovjeku kako da se “spusti iz glave u srce”. Kod Rukavine mi se sviđa dubina i način govora. Izdvojio bi i patera Tvrtka Baruna koji ima veliko srce u služenju drugima i jednu posebnu iskrenost u tome, on služi marginaliziranima, siromašnima i izbjeglicama.
Spomenuo si važna načela isusovačke duhovnosti („Tražiti i nalaziti Boga u svemu“ i „Kontemplacija u akciji“). A što zapravo za mladog čovjeka danas znači isusovačko geslo „Sve na veću slavu Božju“?
To mi načelo dugo vremena nije bilo jasno. Jer sam nekako gledao da bi se ta slava trebala nekako vanjski očitovati… Danas vidim da se ostvarenje tog gesla nalazi u skrovitom življenju svakodnevnog posvećivanja kroz rad i sve drugo što činimo. Da sve činimo s Bogom i za Boga. To je i srž isusovačke karizme koja svoj vrhunac ostvaruje kroz duhovne vježbe: u svemu, svakoj odluci i svakom činu voditi se za Božjom voljom.
Što bi poručio dečkima koji razmišljaju o priključivanju u Družbu?
Dobro je da se uključe u isusovačke aktivnosti, bilo da volontiraju ili pohađaju duhovne vježbe, 3D formaciju, misu mladih. Važno se upoznati s isusovačkom duhovnosti i vidjeti nekako da li moje srce nalazi ispunjenje u njoj. Za mene je isusovačka duhovnost, kako volim reći, duhovna kuća. S duhovnim vježbama ja se osjećam kao kod kuće. Pa je dobro da mladi čovjek koji razmišlja o pozivu isusovca gleda nalazi li nutarnje zadovoljstvo u toj duhovnosti. Bilo da je u utjesi ili suhoći, to zadovoljstvo ostaje, kao nešto dublje i znakovito.
Ukoliko se želite pobliže upoznati s isusovačkom karizmom i promišljati jeste li pozvani u Družbu, prijavite se na vikend „Možda baš isusovac“. A ukoliko svojom donacijom želite podržati rad Studentskog katoličkog centra Palma možete to uplatom na: IBAN HR03sovac!24840081100323384, opis plaćanja: DONACIJA, poziv na broj 10..
Tekst se nastavlja ispod oglasa
