Kad se shvati da je “klerikalizacija” zapravo bilo kakva obrana vjere, onda je jasno čega u Hrvatskoj ima, odnosno nema. Jednako tako, ako tabor “tolerancije” pod “ustašizacijom” podrazumijeva svaki oblik hrvatskog rodoljublja, također je jasno čega nema, odnosno ima, piše Ivo Banac u Jutarnjem listu.
Upravo kad se moglo pomisliti da je politička “normalizacija” sve društvene sukobe za neko vrijeme pomela pod tepih, pred naprednim se konjanikom pojavila nova avet sovinih očiju i lisičje njuške: klerikalizacija. Ispada da nije riječ o kleričkoj vlasti kao dominantnom društvenom obrascu, što u katoličkoj Europi nije pošlo za rukom ni Savonaroli, već o nečem što je Slavenka Drakulić nazvala “promjenom klime” i idejom “nužnosti promijene vrijednosti u pravcu klerikalizacije”. Budući da ni to nije baš precizno, moramo joj povjerovati kako je “klerikalizacija” borba protiv “sekularnih vrijednosti” (Jutarnji list, 5. studenoga). Orsat Miljenić, međutim, “puzajuću klerikalizaciju” otkriva u molitvenim zajednicama kroz koje se stvara “takva klima u društvu da pobačaj neće biti zabranjen, ali ga, de facto, liječnici neće morati obavljati” (Slobodna Dalmacija, 14. studenoga). Ovo je već preciznije. Ispada da je prisiljavanje liječnika na obavljanje pobačaja među sekularnim vrijednostima. No, zašto bi protivljenje nasilju pretpostavljalo klerikalizaciju? Liberalna misao odsustvo prinude dosad je smatrala slobodom.
Kako bismo razgrnuli talog ideologije što se krije pod šifriranim izrazom “sekularnih vrijednosti” i njegovom jednako šifriranom antipodu “klerikalizacija”, moramo se prisjetiti da se pod sekularnim danas podrazumijeva potpuno odsustvo religije iz društveno-političkog života, što zapravo znači negiranje same pomisli da bi vjera bila vrlina. Zato je pravi cilj “tolerantnog društva” likvidacija religije, odnosno društvena ateizacija. Ako je “klerikalizacija” otpor takvom stanju, onda je inkriminiran svaki, pa i najblaži, vjerski dokaz ili angažman. Ispada da “klerikalizacija” nije Brešanova distopija “Država Božja 2053.”, gdje vlast, kako bi provjerila ispunjavaju li građani redovito svoje vjerske dužnosti, propisuje da se nakon mise u sakristiji izdavaju potvrde o nazočenju. Ili kad bi vjerska policija u 7.30 pokucala na vrata Slavenke Drakulić kako bi provjerila je li već obavila jutarnje molitve. Klerikalizacija nije vjerska strahovlada nego svaki prigovor ateizaciji. Da se radi o strahovladi, svaki pokret otpora protiv takvog stanja bio bi, bez ironije, Božje djelo, a to je u kontekstu “sekularnih vrijednosti” nedopustivo. Naime, nijedna zemaljska država ne može jamčiti duhovnu slobodu – nemogućnost odabira zla. To može samo Bog. Kao što je već davno zaključio sv. Toma Akvinski, najbolje što država, odnosno ljudski zakon, uopće može, jest zabraniti teže poroke koji su škodljivi drugima i koji ugrožavaju opstanak društva. No, korištenje Akvinca kao argument za toleranciju samo je po sebi, dakako, “klerikalizacija”.
Kad se shvati da je “klerikalizacija” zapravo bilo kakva obrana vjere, onda je jasno čega u Hrvatskoj ima, odnosno nema. Jednako tako, ako tabor “tolerancije” pod “ustašizacijom” podrazumijeva svaki oblik hrvatskog rodoljublja, također je jasno čega nema, odnosno ima. Apsurdno šifriranje djelo je onih koji bi uru slobode povratili u preddemokratsko vrijeme – u vrijeme kad je svaka rasprava o nizu povijesnih pitanja, posebno onih vezanih uz razdoblje Drugog svjetskog rata, bila ideološki zadana, kad su čak partijski povjesničari (Ivan Jelić) bili sankcionirani zbog neoprezne ili “devijantne”, zapravo kriptoustaške, fraze u nekoj enciklopediji i, dakako, kad su vjerske slobode bile ograničavane na razne načine, posebno kad je riječ o angažmanu vjernika u svim partijskim (a to znači i najodgovornijim državnim) službama. Zato i ne iznenađuje da je ovo pitanje postalo tako važno na inače posve nevažnim nadmetanjima mrtvog SDP-a. Evo, “Ranko Ostojić traži reviziju ugovora s Vatikanom. Karolina Leaković izbacila bi vjeronauk iz škola, a Orsat Miljenić želi se žešće postaviti prema molitvenim zajednicama, koje ovih dana ispred hrvatskih bolnica agitiraju protiv pobačaja” (Slobodna Dalmacija, 11. studenoga). Drugim riječima, natrag u stanje prije pada Zida. Natrag u katakombe.
Kako bi se to Orsat Miljenić “žešće” postavio prema molitvenim zajednicama što se okupljaju na javnim mjestima? Možda bi im zabranio javno okupljanje, osim ako ispovijedaju “sekularne vrijednosti”? Ili bi selektivno ukinuo pravo na javno okupljanje? Možda bi čak izbacio čl. 42. iz Ustava RH? Posve je jasno da su ovakve nakane suprotne najosnovnijim liberalno-demokratskim pravilima. Ljudima koji se razbacuju tolerancijom najteže je biti tolerantan ne samo prema neistomišljenicima nego, što je važnije, vjerskim osjećajima većine. Zanimljiv je paradoks na djelu: ako je realna politika zaštita mnoštva manjinskih fragmenata, svaka ideja zajedništva postaje opresivna. Trumpova pobjeda pokazala je da barem polovica američkih birača odbacuje takvu politiku. Lideri svake stranke koja polaže pravo na demokratski ovjerenu vlast moraju to imati u vidu.
Nametanje pojma klerikalizacije pretpostavlja još nešto. Ne samo da je riječ o prikrivanju pokušaja ograničavanja osobnih i vjerskih sloboda i prava, nego ono nastoji legitimirati vrlo rasprostranjeni javni antikatolicizam. U Hrvatskoj ima lijep broj pisaca, zabavljača i javnih djelatnika koji su specijalizirani za širenje jedine predrasude koje liberalno društvo danas dopušta. Nije riječ o tomu da je u prošlosti, ponekad i danas, bilo ili ima mnogo učenih primjera antikatoličke polemike. Sjetimo se samo Matije Vlačića Ilirika i njegova djela “Katalog svjedoka istine” (1556.). No, danas, u zenitu političke korektnosti, jedina važna ustanova koju je moguće bespoštedno blatiti je Katolička crkva. Riječ je o fenomenu koji je Peter Viereck, američki pjesnik i povjesničar, nazivao “antisemitizmom mislećih”. Crkva sama po sebi i ne bi bila toliko zanimljiva da nema utjecaja na vjerničke mase, koje nikako da se podvrgnu nepovratnom procesu sekularizacije. Štoviše, mase su opasne jer su zapostavljene i potrebite. Ne razumiju zašto bi manjina privilegiranih profesora ili studenata Filozofskog fakulteta tri mjeseca uspješno nametali talačku krizu u jednoj akademskoj ustanovi. Ne razumiju zašto je sam spomen Željke Markić programiran kako bi izazvao bijes. Moglo bi se dogoditi da krenu djelovati po sebi primjerenom – nekultiviranom – osjećaju realnosti, koji pronalaze ne u sebi nego izvan sebe. Noli timere. Najgori odgovor ovom fenomenu bio bi svaki pokušaj ograničavanja ili sankcioniranja polemike.
Ostatak kolumne možete pročitati ovdje.
