Izložba fotografija “Flora” Damira Hoyke, na kojima autor, kontinuirano prisutan na domaćoj fotografskoj sceni proteklih trideset godina, motive iz prirode transformira u svojevrsne ornamente, otvara se večeras u zagrebačkom Muzeju Mimara.
Pedesetak izloženih radova rezultat su autorove želje da temu prikaže na neobičniji način od onoga afirmiranog u časopisima poput National Geographica. “Kroz takve smo fotografije doživjeli manje-više sve što smo mogli iz prirode, pa sam odlučio pretvoriti ju u ornament ne bi li gledatelj zastao pred fotografijom, bio uvučen u razmišljanja i čuđenje nad složenošću prirode koju sve češće uzimamo zdravo za gotovo”, rekao je Hoyka za Hinu.
S iskustvom tridesetogodišnjeg rada u mediju fotografije, Hoyka kaže da je danas teško pronaći motiv koji bi sam po sebi bio dovoljno atkraktivan i koji već nije viđen, a unatoč tome što na području dokumentarne fotografije i dalje postoje one koje nas mogu iznenaditi, to je sve rjeđe, pa su sve nužnije digitalne intervencije na samim radovima.
“Nakon više od 150 godina fotografije došli smo do trenutka kada sve više moramo posezati za takvim metodama. Iako fotografe od samih početaka prati uvjerenje da bi trebali vjerno prikazivati stvarnost, oni su uvijek imali potencijal biti umjetnici, a današnje vrijeme i digitalna manipulacija otvara im nova vrata i mogućnosti u tome”, istaknuo je.
Ishodište umjetnosti Hoyka vidi u ideji, a ne u formi, stilu ili motivu po kojemu bi bio prepoznatljiv te ističe da ne želi robovati jednom stilu. U skladu s time traži motive za svoje fotografije, pokušavajući ih prikazati na svježi i novi način, o čemu svjedoči i njegova izložba u “Mimari”, koja će biti otvorena do 7. prosinca.
Povjesničarka umjetnosti Sandra Zloić ocijenila je kako digitalne manipulacije prikazane na izložbi na najbolji mogući način predstavljaju naše okruženje u kojem obitavamo “zaogrnuti plaštem ignorancije prema svakodnevno nenametljivoj ljepoti prirode, koje postajemo svjesni tek ako je izgubimo ili prepoznamo u tuđem objektivu”.
“Eksperimentirajući oko osi simetrije na imaginarnoj pozadini vedrog isječka nebeskog plavetnila Hoyka je, u bržem ili sporijem ritmu, dodavao, rjeđe oduzimao isječke figurativnih tema i multiplicirao ih dva, četiri, deset ili pedeset puta, što je imalo za posljedicu fantastičnu preobrazbu u naizgled psihodelično apstraktno, a zapravo sugestivno-inspirativno lice prirode”, ustvrdila je u predgovoru kataloga.
Po njezinim riječima, Hoykine fotografije su zaokružena kompozicija “čiji taktovi tromo i tiho prelaze po suhim granama u hladno zimsko jutro, potom prpošno i razigrano skakuću po rascvjetanom grmu, uživaju u slasnoj trešnjinoj krošnji i naposljetku traže smiraj u sutonu zlatnih boja jeseni”, u kolekcijama ‘primavera/estate’ i ‘autunno/inverno’.
Zloić smatra kako su ti radovi pravi primjer toga da umjetnici fotografije imaju sposobnosti, znanja i vještine zaustaviti svijet u prostoru i vremenu i istaknuti ono što inače gledamo, ali ne vidimo. “Promatrati okolinu na njegovim radovima znači iskoračiti iz sadašnjosti u futur, u kojemu nam se, temeljem toga kako se u ovom času odnosimo prema prirodi, zlurado ‘smiješe’ upravo Hoykini pejzaži”, dodala je.
