Foto: commons.wikimedia.org

Tijekom hrvatske povijesti 19. i 20. stoljeća Zrinski i Frankopani poštovani su kao borci za hrvatske ideale i nositelji hrvatske državnosti, a njihovo stradanje postalo je općenito simbolom širega hrvatskog stradanja, piše profesor Filozofskoga fakulteta u Splitu Josip Vrandečić u Zadarskoj smotri (LXVI/1-2), časopisu za kulturu, znanost i umjetnost Ogranka Matice hrvatske u Zadru.

Vrandečić smatra kako ih je historiografija opravdano opisala kao žrtve sukoba habsburškoga apsolutizma i osmanskoga imperijalizma u čijem su se središtu našli kao nositelji hrvatske državne suverenosti.

Njihovo je stradanje postalo simbol širega hrvatskog stradanja, napominje Vrandečić i dodaje kako je nastankom suvremene hrvatske države i ostvarivanjem nacionalne slobode ostvareno ozračje da se njihov romantičarski kult žrtve zamijeni kultom primjera, promatranja i povijesne usporedbe koja nas može voditi u promišljanje naše sadašnjosti i odlučivanje budućnosti.

Po Vrandečićevim riječima Šubići su, nakon propasti narodne dinastije krajem 11. stoljeća, obitelj koja je činila okosnicu hrvatske srednjovjekovne povijesti i državnost. Odigrali su središnju ulogu u svim prijelomnim epizodama hrvatske povijesti, ističe Vrandečić i dodaje kako su bili odlučujući u stvaranju pakta s Arpadovićima, dolasku Anžuvinaca, zadarskoj krunidbi Karla Dračkoga i izboru Ferdinada Habsburškoga za hrvatskoga kralja.

Moćne hrvatske plemićke dinastije, a Vrandečić podsjeća kako su njih dvije – Šubić-Zrinski i Frankopani kao najznačajnije – posjedovale sposobnost da “proizvode” stvarnost, da predvide i kreiraju budućnost, da budu aktivni politički čimbenici na tadašnjem hrvatskom etničkom prostoru.

Ocjenjuje kako su posjedovali temeljne poluge kojima su ostvarivali svoje političke ciljeve. “Objedinivši dalmatinski grad i prijadransko zaleđe, Šubići su nastojali sačuvati Jadran od mletačke dominacije”, podsjeća i dodaje kako je ban Pavao Šubić “neokrunjeni hrvatski kralj” bio dovoljno snažan da provede u djelo prirodnu hrvatsku politiku odbijanja Mlečana od istočne obale Jadrana i sprječavanja mađarskoga miješanja u unutarnje hrvatske prilike.

Vrandečić smatra kako je dovođenje Karla Roberta na hrvatsko-ugarsko prijestolje 1301. godine potvrdilo moć hrvatskoga bana i gospodara Bosne, čiji je prostrani hrvatski etnički posjed poveznica između tadašnjega anžuvinskoga Mediterana i središnje Europe.

Uspomena na Zrinske i Frankopane, ocjenjuje Vrandečić, i danas nam je potrebna kada je ostvarena slobodna hrvatska država, koja je, kao i ostale nacionalne države, suočena sa snažnom ideološkom strujom preispitivanja nacionalnog identiteta, odnosno napora da se jednonacionalna državna zajednica pretvori u višenacionalnu i multikulturalnu koja će zazirati od svakoga oblika nacionalne manifestacije.

U “Zadarskoj smotri (LXVI/1-2)” (413 str.) podijeljenoj u deset poglavlja – studije, rasprave, eseji; prijevodi; proza; poezija; 60 godina zadarske kroatistike; sedamdeset godina Tomislava Marijana Bilosnića; In memoriam; osvrti i prikazi te kronika – objavljuju svoje radove, uz glavnoga urednika Josipa Lisca i Omer Rak, Sonja Kirchhoffer, akademik Luko Paljetak, Ivan Pederin, Mirjana Polić Bobić, Artur R. Bagdasarov i Danijela Berišić Antić.

U prijevodnom dijelu literature objavljen je hrvatski prepjev pjesama nobelovca Boba Dylana. Iznimno je bogat, kao i dosadašnjii brojevi,  tematski blok recenzija i prikaza novih knjiga.

Izvor: hina/mš