Jonjić: Pilar je, iako je kritizirao Starčevića, uložio silan trud u proučavanje njegova djela

Foto: snimka zaslona, javno vlasništvo; fotomontaža: narod.hr

U petak, 26. veljače na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu održan je znanstveno-stručni skup povodom 125. obljetnice rođenja dr. Ante Starčevića “Otac Domovine – povijesna ostavština za hrvatsku budućnost”. Među izlagačima bio je pravnik i povjesničar dr. sc. Tomislav Jonjić čije izlaganje, “Ante Starčević očima Ive Pilara” donosimo u nastavku.

> Dr. sc. Vukelić za Narod.hr: Starčević je doživljavao hrvatski narod kao spasitelja Europe

Ante Starčević očima Ive Pilara

Kad bismo prosječnog Hrvata – gledajući pritom samo na one koji znaju da Institut Pilar nosi ime po prezimenu poznatoga hrvatskog intelektualca, a ne možda po profesiji zaposlenika u jednoj plemenitoj struci kao što je šumarska ili drvoprerađivačka (jer i takvim su nas umiljatim mislima naši dragi suvremenici znali ganuti i razgaliti!) – zamolili da u jednu rečenicu sažme svoje predodžbe o ideološko-političkim pogledima i stranačkim afilijacijama spomenutoga našeg pravnika, sociologa, političara i kulturnoga odnosno političkog ideologa, tamo gdje bismo dobili ikakav odgovor, on bi po svoj prilici bio takav da bi upitani, bez velika krzmanja, premišljanja i nemirne savjesti, Pilara svrstao u pravaški dio političkog spektra.

Tamo su ga, uostalom, desetljećima smještali desetci povjesničara i stotine publicista, možda i ne znajući da je Pilar u jednom razdoblju svog života, uglavnom u vrijeme Prvoga svjetskog rata, doista znao i formalno nastupati kao član starčevićanske stranke u Bosni i Hercegovini, ali zacijelo polazeći od toga da se je on – kao borbeni protivnik svake Jugoslavije i kao vatreni zagovornik hrvatstva Bosne i Hercegovine – u tom pogledu činio kao jednadžba bez nepoznanica, jer se u našim predodžbama stajalište o ta dva pitanja uzima kao ona differentia specifica po kojoj netko jest ili nije pravaš. Ako, naime, možda i ima onih koji jugoslavenstvo otklanjaju s drugačijih polazišta, o hrvatstvu Bosne i Hercegovine govore samo oni koji su – kako se to u novije doba kaže – kontaminirani pravaštvom, tim tobožnjim radioaktivnim otpadom naše povijesti.

I ništa na toj predodžbi o Ivi Pilaru kao pravašu nije mijenjala niti je mogla promijeniti činjenica da se je on sâm, u onih par djela koja su takozvanoj općoj javnosti možda poznata, poglavito u svome Južnoslavenskom pitanju iz 1918., o Starčeviću izrazio zapravo nepovoljno, i da je Akademijin Ljetopis 1934./35., malo nakon njegove smrti, objavio popis djela iz njegove knjižnice – svoju je znanstvenu knjižnicu Pilar, naime, oporučno ostavio toj ustanovi! – među kojima je, od svih tiskanih Starčevićevih rasprava i knjiga, bila samo njegova drama Selski prorok, koju je 1923. priredio, uvodom popratio i u vlastitoj nakladi objavio bivši mladohrvat Ljubomir Maštrović, što – dakako – ni na koji način ne bi upućivalo na to da je ostavitelj, koji je početkom rujna 1933. svoj život skončao u još uvijek nerasvijetljenim okolnostima, bio strasni Starčevićev sljedbenik ili neumorni čitač njegovih spisa.

U spomenutome Južnoslavenskom pitanju, djelu koje je većini poznato samo po slabu i nepouzdanu prijevodu što je 1943. osvanulo u Zagrebu, u nakladi Matice hrvatske (da bi malo potom Matica objavila i njegovo drugo njemačko izdanje, uredno poštujući njegov prvotisak), Pilar tako naziva Starčevića „političkim vođom Hrvata“ koji da je sasvim ispravno zaključivao o „balkansko-romanskom podrietlu Srba u Hrvatskoj“, i koji da je – što je puno važnije – prozreo u kolikoj je mjeri jugoslavenstvo poluga srpskog imperijalizma, ali Starčeviću odmah predbacuje da je posve previdio povijesnu, kulturnu i crkveno-povijesnu pozadinu tog problema.

Pilar – koji će na drugome mjestu, u jednome pismu, dakle: dokumentu koji nije namijenjen javnosti, potvrditi da je i kao svršeni pravnik, pače doktor pravne struke, 1900., u svojim kasnim dvadesetim godinama, doselio u Sarajevo kao obzoraški, „slavosrpski potomak“ i posve logično kao „apostol hrvatsko-srpske sloge“, i koji je od svih hrvatskih političara ponajviše cijenio bana Mažuranića (a ovaj je, pak, kako znademo, vrlo ozbiljno i vrlo svjesno stao na žulj i patrijarsima obzoraške jugoslavjanske i jugoslavenske zipke, vladiki Strossmayeru i kanoniku Račkomu) – bez oklijevanja priznaje Starčeviću da je svojom koncepcijom hrvatskog nacionalizma potisnuo jugoslavenstvo i teško ugrozio obzoraše, a svojim zagovaranjem hrvatskog pravoslavlja privukao i „grkoiztočni element“.

Pilar je načistu i s time da se „ne može poreći, da je ikoji političar u hrvatskim zemljama vršio na sve duhove toliki utjecaj kao dr. Starčević“, a korijene tomu nalazi ponajviše u činjenici da taj Starčevićev utjecaj „bijaše osnovan na činjenici, da tokom čitavog svog života ne iđaše nikada za svojom osobnom koristi“, pa priznaje kako je prave temelje Starčevićeva ugleda i njegove snage – koji su mu, kako reče, zadugo bili posve zagonetni – shvatio tek naknadno, onda kad je i sâm „upoznao pravu narav Srbstva“. Njegova, Starčevićeva, politika, bila je, međutim, „pravničko-dogmatička“, pa je Seton-Watson – ponavlja Pilar – ispravno procijenio kako vođa Stranke prava „preziraše suvereno sve praktične mogućnosti u politici“. Štoviše, on domeće kako je starčevićanstvo zapravo naivno i brzopleto, ostavivši ih bez saveznika, Hrvate u supstancijalnome smislu nepomirljivo konfrontiralo i s Austrijom i s Ugarskom i sa Srpstvom, pa je već time bilo osuđeno na neuspjeh.

Može se u Južnoslavenskom pitanju pronaći još ulomaka u kojima se variraju ove i ovakve misli, pa i nešto pabiraka iz Starčevićeva djela, ali mi kasniji sve te kritike desetljećima smo tumačili, po svoj prilici, time da to najpoznatije, upravo legendarno Pilarovo djelo, nije pisano na hrvatskom jeziku, kao knjiga koju je hrvatski autor namijenio ideološko-političkom odgoju hrvatskoga čitatelja, nego je na jednome velikome europskom jeziku, njemačkome, izlazilo iz uma i srca jednoga nehrvatskoga pisca, tzv. zabrinutoga austrijskog državljanina koji svoju studiju u prijelomnim trenutcima svjetskoga rata namjenjuje austrijsko-njemačkome odnosno europskom čitatelju, a zapravo ju – kao što će pozorniji primijetiti – ne nudi kao puku obavijest, nego kao iznimno uzbudljivo, opširno, duboko promišljeno i temeljito dokumentirano kulturno-povijesno, sociološko i političko obrazloženje jednoga razmjerno jasno definiranog programa unutarnje državno-pravne, upravno-političke i socijalno-psihološke reforme Austro-Ugarske, programa koji se nalazi u samoj knjizi, kao njezino deveto poglavlje, i koji će u idućim mjesecima u raznim Pilarovim akcijama trpjeti neznatne promjene odnosno prilagodbe vojno-političkom razvitku.

Mislilo se, dakle, kako su te kritike na Starčevićev račun u Južnoslavenskom pitanju bile nužni ustupak, porez koji se mora platiti da bi Pilarov, „Südlandov“, plan, kojim se je hrvatski lončić htjelo pristaviti uz austrijsku (protudualističku, protumađarsku, protusrpsku i protutalijansku) vatru – jer mali ne smiju pasivno čekati, smatrao je Pilar, nego se moraju aktivno boriti za svoje interese! – bio uvjerljiviji i prihvatljiviji, budući da bi – da su ga pratile neumjerene pohvale utemeljitelju i vođi stranke koja je desetljećima bila obilježena kao stranka buntovnika i urotnika, državnih neprijatelja, sankilota i stekliša – bio zacijelo otklonjen unaprijed, možda i bez čitanja, a svakako bez razmišljanja i ozbiljnih prosudaba.

No, kad se je dijelovima Pilarove rukopisne ostavštine početkom 1990-ih prohtjelo da budu pronađeni, onda se je vidjelo koliko pogrješno se zaključuje kad se prebrzo zaključuje, i da stvar možda i nije baš tako jednostavna, pa je jedan od prvih, ako ne i prvi novinski odjek tog otkrića nosio naslov koji je htio privući čitatelje formulacijom što je trebala zvučati senzacionalno: „Pronađen je potpuno nepoznat rukopis u kojem dr. Ivo Pilar prikazuje dr. Antu Starčevića kao bezobzirnog i nerealnog političara!“

Danas uglavnom znademo o čemu se radi – premda je ovo, koliko znadem, prvi put da se makar sažeti pregled tog rukopisa predstavlja javnosti. U zasad poznatoj ostavštini Ive Pilara nalazi se, naime, veći broj ispisa iz Starčevića i o Starčeviću, svežanj njegovih natuknica i misli o Ocu Domovine – on ga, doduše, takvim ne krsti – pa i nešto što jasno upućuje na to da je Pilar 1923., o stotoj obljetnici Starčevićeva rođenja – zasnovao ambiciozniji članak o njemu, a da je nepunih desetak godina kasnije prionuo pisanju studije, očito monografije, koja je prvotno trebala nositi naslov „Dr. Ante Starčević kao čovjek, filozof i političar“, a onda je stegnuta na: „Dr. Ante Starčević kao mislilac i političar“.

Kako na temelju uvida u rukopise nekih drugih Pilarovih djela imam stanovite predodžbe o načinu na koji je on svoje bilješke pretakao u verziju koja je odlazila u tiskaru, priznajem da bih bio zadnji koji bi se iznenadio kad bi se jednom, u budućnosti, i rukopisu Pilarove monografije o Starčeviću prohtjelo da se pojavi pred nama.

A ono što jest pred nama, mnoštvo je fragmenata, datiranih i nedatiranih, potom ulomaka pojedinih poglavlja i podpoglavlja, ispravaka i dopuna, što sve svjedoči o tome da je Pilar na svome Starčeviću radio najmanje od 1920. do uključivo 1932., i što sugerira da je i u pisanju te sinteze dopro dosta daleko. Zato je, u kontekstu našega današnjeg odavanja počasti onomu kojega Hrvati kao zastavu nose više od jednog i pol stoljeća, pristojno i nužno postaviti dva pitanja: ne samo ono, što zapravo o Starčeviću piše u Pilarovim rukopisima nastalima u doba prve Jugoslavije, nego i drugo, zašto je uopće Pilar u to doba mislio i pisao o Starčeviću?

Na prvo je relativno lako odgovoriti.

Ni tijekom desetak-dvanaest godina novog iščitavanja i studiranja Starčevićevih spisa, Pilar – čije misli o Starčeviću zasigurno ne idu u red najboljega što je napisao – nije dolazio do ocjene koja bi bila bitno drugačija ili povoljnija od one u Južnoslavenskom pitanju.

Iako je mjestimice možda poticajan i nameće nam preispitivanje Starčevićevih pogleda i koraka – koje kod mene, skrušeno priznajem, nije dovelo baš ni do kakve revizije, čak ni dvojbe! – Pilar većinom ipak varira teze i ocjene koje su na Starčevićev račun desetljećima dolazile iz obzoraških i naprednjačkih redova: Starčevićeva politika uvijek je reakcija, nikad akcija; on vodi politiku temperamenta i emocije, a ne politiku razuma i računice; on se ne obazire na europske odnose niti odnose unutar Monarhije; on je krut i okoštao; on nastupa kao dogmat, pa je zato nesposoban za evoluciju; njemu nedostaje svijest o važnosti gospodarskoga i kulturnog razvitka; on vodi politiku koja lako osvaja najšire mase, ali ne može uspjeti, jer ne računa sa stvarnošću.

Starčević je, nastavlja Pilar u toj svojoj kritici, svom narodu dao ambicije koje izviru iz stare slave i veličine, ali nije ponudio način ni metodu dolaska do te veličine; štoviše, on nije Hrvate naučio ni tomu da se uspjesi ne mogu postići bez razuma i rada; on nije znao organizirati i kanalizirati ni vlastitu snagu, a još manje je bio pedagog ili organizator. „Dr. Ante Starčević organizirao je samo psihološku obranu od tudjinstva, stvarno i tehnički obranu nije umio organizirati.“ Zato je zapravo vodio politiku bez stvarne orijentacije, politiku koja je u konačnici demoralizirala hrvatski narod, razvivši se u „jedan sistem paralizovanja narodnih energija“, koji je objektivno postao instrument austrijske politike („Pravaštvo je bilo jedan pion austrijske politike, koga se je besavjestno iskorišćivalo, a kad je crnac dužnost izvršio, dobio je zasluženi nogomet“), te je na koncu u nemaloj mjeri kapituliralo pred jugoslavenstvom.

Osim što veliko značenje pridaje Račkijevoj „produktivnosti“, koja da je logično nadvladala „Starčevićevu sterilnost“, razloge pravaškog poraza i uzmaka hrvatskog nacionalizma pred jugoslavenstvom Pilar nalazi u „nedostatnosti Starčevićeve ideologije“ kojoj, prema njemu, nedostaje zaokruženi svjetonazor („svjetozrenje“) i valjana filozofska fundiranost, što da se – primjerice – vidi i kod njegova protuklerikalizma: Starčević je, smatra Pilar, nešto popabirčio od Voltairea i Rousseaua, pa je kritičan prema katolicizmu – zacijelo bi bilo točnije kazati da je Starčević kritičan prema nekim crkvenim ljudima i nekim aspektima crkvene politike, nego prema katoličkim vjerskim istinama i ćudorednome i socijalnom nauku Katoličke crkve! – ali nije kadar ponuditi ništa novo, jer je njegovo učenje, prema Pilaru, obilježeno cinizmom i skolastičkim načinom mišljenja, uslijed čega on nije kadar shvatiti ni to da je „katolicizam apolitička forma kršćanstva, a pravoslavlje da je politička forma“, i da je skolastika sa svojom obranom dogme „apsolutno nesposobna da bude baza za razvitak jednoga probudjenoga naroda“.

Ima tu još nekih zanimljivih misli – pa i naizgled začuđujuća Pilarova konstatacija da je zapravo Eugen Kvaternik ne samo onaj koji je pravi ideološki utemeljitelj Stranke prava, nego i čovjek koji je već 1859. stavio hrvatsko pitanje pred europsku javnost! – ali je i njihov smisao isti: Starčević je tragičan lik, jer je „učio hrvatski narod, da treba da ima svoju državu, ali je duboka tragika, da je: 1) negirao praktički problem vlasti, jer nikada nije išao na vlast. Nije razumio da [su] Hrvati kroz 800 godina, pošto nisu imali svoje države izgubili smisao za problem vlasti, te da onaj koj ih je učio politici mora učiti ih vlasti. A Starčević je radio upravo protivno, on je Hrvate odgojio za negaciju vlasti. 3) Starčević je učio Hrvate da su državan narod i usadio im neiskorjenjivu težnju za vlastitom državom, ali nije nikada pitao, je li ta država moguća.“ K tome, on nikad nije znao „igrati ulogu slabijega. Njegova je slabost bila uv[i]jek, da je htjeo [htio] igrati ulogu jačega. I čitava njegova politika imala je za posljedicu da su Hrvati bivali sve slabiji, a nisu znali igrati uloge, koje im je njihova situacija doznačivala“, a zbog nedostatka razrađenoga socijalnog shvaćanja, on je – umjesto da predvodi tako potrebnu demokratizaciju hrvatskoga političkoga i uopće javnog života – „bohemizirao Hrvate, i od jedne boljarske nacije napravio naciju Bohema“, što – smatra Pilar – izvrsno ilustriraju Matoš i Radić!

Ni zbog opsega nije ovdje moguće razglabati o utemeljenosti tih opazaka – na veliku većinu njih se je ionako odgovorilo, dijelom još za Starčevićeva života, a mnoge su kasnije opovrgnula znanstvena istraživanja Starčevićeva djelovanja u povijesno-političkome kontekstu – pa nema potrebe elaborirati ni lapidarnu Pilarovu ocjenu da Starčević nije shvatio kako je okupaciju Bosne i Hercegovine „trebalo upotrebiti za lomljenje dualizma“, slijedom čega je „bosanski problem iz temelja pokvario“ (jer je upravo Pilar sa svojim drugovima u Hrvatskoj narodnoj zajednici prednjačio među onima koji su tri desetljeća kasnije pokušavali aneksiju tih pokrajina „upotrebiti za lomljenje dualizma“, pa su Hrvati i tada ostali kratkih rukava, ne toliko zbog manjka pameti ili volje, koliko zbog – manjka snage).

No, ako je Pilar početkom 1930-ih i dalje uvjeren u ispravnost svojih kritika, onda nije dovoljno upitati se, zašto 1932. ponavlja, recimo, i onaj standardni prigovor Starčeviću, da se je nerazumno protivio Jugoslavenskoj akademiji, jer: u vrijeme kad je taj prigovor ponovljen, Hrvati su se i dalje iz petnih žila trsili uvjeriti Europu da su samosvojan narod, a ne dio nekoga drugog naroda, pa su u tome smislu primjerom i sudbinom propovijedali, a u svojim spisima i govorima ponavljali i Radić i Maček i njihovi pristaše, i Pavelić i Šufflay i njihovi sljedbenici, i otriježnjeni Trumbić, i jedan od nekadašnjih ministranata uz jugoslavenski oltar, Filip Lukas, koji je tada već četiri godine na čelu Matice hrvatske; trsili su se i morali su se trsiti, jer se, nažalost, uglavnom nisu mogli poslužiti izdanjima Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, budući da je tijekom posljednjih skoro sedam desetljeća ta ustanova, uz blagoslov svih režima, ispunjavala zadaću kojoj su joj namijenili njezini osnivači, to jest – uvjeravala svijet kako su Hrvati jedan te isti narod sa Srbima, i kako je njihova povijesna misija utopiti se u „veličanstvenom jugoslavenstvu“ (Rački).

Nije, dakle, dovoljno postaviti to i tomu slična pitanja (koja su zapravo tek podpitanja), nego je u kontekstu koji nas zanima, jedino pravo pitanje ono koje glasi: zašto jedan oštroumni Ivo Pilar – uza svu tu ubitačnu kritiku Ante Starčevića – sada, nakon što se je vratio u javni život, pa od političkog progonjenika i osuđenika postao ne samo ugledni zagrebački odvjetnik, nego i predsjednik Sociološkoga društva te član niza drugih društveno priznatih i potencijalno važnih organizacija i udruga, ima potrebu toliko vremena i truda potrošiti da bi ušao u dubinu Starčevićeve osobe, Starčevićeva nauka i starčevićanske političke prakse? Zar ta činjenica, naime, sama po sebi ne proturječi toj njegovoj negaciji Starčevića, i zar ona sama po sebi ne govori koliko je Hrvatima, pa i njemu samome, važan taj zasukani osebenjak što tada već i više od dva-tri desetljeća počiva u šestinskome grobu, i kolika je i dalje jaka magnetska snaga njegove osobe i njegova djela?

Jer, u vrijeme kad radi na svom Starčeviću, Pilar se okreće prema Hrvatskoj seljačkoj stranci – komunicirajući ne samo s Trumbićem koji je nakon skupštinskog atentata stupio u klub te stranke, nego i sa svojim starim znancima, Radićem i potom osobito Mačekom, predlažući ozbiljne programske i organizacijske zaokrete stranke kojoj je Maček na čelu, pa i izrađujući nacrt novih stranačkih pravila – ali u isto do doba, parafrazirajući onu Sombartovu „Amicus Marx – sed magis amicus socialismus“, svega nekoliko mjeseci nakon proglašenja šestosiječanjske diktature, u svibnju 1929. u svojim bilješkama o Ocu Domovine navodi: „Amicus Starčević sed magis amicus Croatia!“, dodajući da je to „motto za novu stranku“!

Mi ne znamo sa sigurnošću, je li ta doskočica – iz koje je jasno da je Pilar u doba najžešćega diktatorskog terora razmišljao o novome političkom organiziranju! – skupa s njegovim silnim interesom za Starčevića i s tim teškim Pilarovim kritikama hrvatske političke kulture i hrvatske političke mudrosti, dokaz da je Starčević sa svojim djelom i svojom baštinom, i u Pilarovim predodžbama, nezaobilazna formula za rješenje hrvatskoga pitanja, ili je on htio kazati da se mora žrtvovati Starčevića kako bi se spasilo Hrvatsku. No, vrijeme koje je slijedilo – sve do naših dana – na to je dalo sasvim jasan odgovor, bez obzira na Pilarove kritike, pa i nasuprot njima: Starčević je bio i ostao mjera hrvatske slobode, bez njega na zastavi – Hrvatske ni ne može biti!

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr