Nedavno je izišla knjiga književnika Josipa Kovačevića „Putopisi i razgovori“ (Ogranak Seljačke sloge Buševec, Buševec, 2014., 195 str.). Radeći na Kovačevićevu rukopisu imao sam prigodu prije čitatelja upoznati se s bogatim sadržajem. Tako se na temelju rukopisa rodio osvrt prije tiskanoga izdanja u kojemu je kasnije i objavljen…
Odupiranje mraku zaborava i pletivo zavičajne memorije – tako se otprilike jednom rečenicom može sažeti ovaj rukopis književnika Josipa Kovačevića. U svojim landranjima i spominkima autor se rukovodi temeljnim načelom kako za povijest ništa nije nevažno. Nije nevažan jezik u kojemu živi od rođenja, nije nevažno tko je kome prodao šumu, tko je gdje i u kojoj vojsci ratovao, što se, primjerice, jelo prije pedeset godina u njegovu Turopolju, kako su ljudi bili obučeni, tko je bio izabran na lokalne dužnosti, tko je u koju prekooceansku državu odselio, kako je izgledala cesta, dvorište, kuća, polje, vinograd, zapušteni spomenik kulture… Takav pristup može izdržati autor koji je bez ostatka uronjen u toponime i ljude među kojima i s kojima živi.
Kovačevićev stil pogađa u središte osjećaja, uha, oka, mirisa i okusa Turopolja, turopoljskog težaka, iseljenika, folkloraša, amaterskoga glumca, a može ga čuti i razumjeti i mladež ako se njegova riječ na pravi način približi mlađim naraštajima. Lutajući i razgovarajući autor je bilježio ono što je njemu bitno, a njemu je najvažniji zavičaj, život Turopoljaca. Izvan toga, ma gdje da se našao, on ne će bilježiti, već samo kroz skicu naznačiti osnovne podatke. Ali kad piše o Buševcu i Turopolju to je sasvim jedna druga priča, naviru podaci i iskre se detalji do razine lokve na selskome putu! Taj Buševec i to Turopolje od djetinjstva sraslo s njegovim bićem, on će nositi sa sobom kamo god krenuo. Stječe se dojam da Kovačević ne bi ni landrao kad ne bi mogao sa sobom povesti spleen Buševca, ne bi ni razgovarao s Turopoljcima da Turopolje ne živi u njemu.
Autor kroz razgovore s najstarijim stanovnicima Turopolja nastoji prodrijeti što dalje u prošlost i što dublje u običaje zavičaja i zbog toga cilja spreman je razgovarati i s osobom na samrtnoj postelji ne bi li od nje čuo nešto što još nije zabilježio, ne bi li provjerio detalj koji je tko zna kad zapisao. Ta upornost i predanost zapravo je atipična za našu uglavnom površnu suvremenost. Stoga je Kovačevićev opus vrijedan šire valorizacije. Njegov je opus omeđen poviješću, zemljopisom i kulturom. Sve bi to, međutim, ostalo na razini običnih zapisa, kad Kovačević svoj opus ne bi začinio finom gradacijom nacionalnoga naboja. Nenametljivo, a nezaobilazno.
Pišući pak o svojim putovanjima važnije mu je zabilježiti kakav su dojam ostavili on i njegovo landrajuće društvo, negoli opisati znamenitosti nekoga mjesta u inozemstvu. Ali, kad se radi o putovanjima na kojima se susreće s raseljenim Hrvatima, primjerice u Rumunjskoj, Srbiji, ili Mađarskoj, onda ne može sakriti nutarnju poplavu rodoljubnih osjećaja prema sunarodnjacima. Isto se to odnosi i na domoljublje kad piše o hrvatskim velikanima, primjerice o banu Josipu Jelačiću i obilježavanju njegove 200. obljetnice rođenja u Petrovaradinu.
U tekstovima nastalim prije godine 1990. primjetna je autocenzura. Autor je u nekoliko navrata i sam spominje kroz naknadne bilješke uz pomoć kojih čitatelj može shvatiti sve „blagodati“ totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkoga režima. Pišući o svojim putovanjima Josip Kovačević se otkriva i kao zaljubljenik hrvatske povijesti i kao pronositelj hrvatske kulture. Kovačevićevi putopisni zapisi biljeg su vremena u kojemu je šutnja često govorila više od riječi, dok njegovi razgovori s odabranim sugovornicima ne završavaju u besplodnim nostalgijama za davno svršenim vremenom. Autoru je zapravo bitno predočiti kontinuitet linearnog vremena i mijene s kojima se Turopolje na tom putu suočilo. U tom pogledu autor je angažiran u onoj mjeri u kojoj je duh vremena to dopuštao. Raditi, naime, konstantno za „našu stvar“ i pritom biti neprestano oprezan u odnosu na nenarodne režime, da se ne kaže previše – što bi moglo biti kobno, zahtijeva i osobnu hrabru odluku i osobiti intelektualni napor i stvarateljski naboj.
Autor je zapravo onaj tipični hrvatski entuzijast, živo tkivo hrvatskoga identiteta. Na takvima je počivala narodna predaja u svim, za Hrvate uglavnom nepovoljnim povijesnim okolnostima. Svojim pisanim djelima Kovačević je pučku predaju s razine zavičajnosti uzdigao do razine nacionalne vrijednosti. Ugradivši zavičaj u domovinski kontekst autor je ispunio svoju životnu misiju i može s pravom kazati onu biblijsku –„ Dobar sam boj bio“!
Kovačević je hodajuća enciklopedija Turopolja. Prava je sreća što je raskoš njegova književnoga talenta podupro Ogranak Seljačke sloge iz Buševca. Zajedno su dosegnuli i pronose puninu povijesnoga i kulturalnoga identiteta užega i širega zavičaja, iskrenog rodoljublja i nenametljivog domoljublja.
