Knjiga razgovora pape Franje s talijanskim novinarem Andrejem Torniellijem “Božje je ime Milosrđe” predstavljena je u srijedu u sklopu korizmenih tribina na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS) u Zagrebu.
Nema stanja iz kojeg čovjek ne može izići uz pomoć Božjega milosrđa, poručio je kardinal Josip Bozanić danas prilikom predstavljanja knjige “Božje je ime Milosrđe” i najavio 13. travnja dolazak u Zagreb zemnih ostataka hrvatskoga sveca Leopolda Bogdana Mandića koji će biti izloženi u crkvi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi.
Kako je bilo najavljeno, odredbom Svetog Oca Franje, posmrtni ostatci Sv. Leopolda Mandića i Sv. Pija iz Pietrelcine bili su izloženi javnom štovanju u Rimu od 3. do 11. veljače.
Povod privremenoj translaciji svetačkih moćiju jest osobna odluka pape Franje kojom su ova dva svetca izabrana kao zaštitnici izvanredne Svete godine Milosrđa, te je njihovo cjelovito življenje kršćanske vjere, svjedočenje Božjeg milosrđa i ljubavi, te neumorno služenje braći po sakramentu pomirenja stavljeno kao primjer i nadahnuće vjernicima cjelokupne Crkve.
Budući da su ova dva svetačka lika kao uzori vjere i sveti zaštitnici Jubileja nadahnjujući svjedoci Božjeg milosrđa, njihove relikvije će u ovoj Svetoj godini biti izložene štovanju i na drugim mjestima.
Tako se s velikim nestrpljenjem očekuje dolazak relikvija Sv. Leopolda Mandića u Zagreb, gdje će osim u njemu posvećenoj crkvi u Dubravi od 13. do 18. travnja, biti izloženo i jedan dan u Zagrebačkoj katedrali.
Hrvatski katolički svetac i ekumenist Leopold Bogdan Mandić
Hrvatski katolički svetac i ekumenist Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom kao jedanaesto od 12-ero djece u obitelji Petra i Karoline (rođ. Carević) Mandić. Kako je bio slabašan i ne odveć dobrog zdravlja kršten je mjesec dana nakon rođenja kao Bogdan Ivan. Velik interes za duhovnost pokazuje već u djetinjstvu. Kako je kapucinski samostan u Herceg Novom tada potpadao pod venecijansku provinciju u dobi od 16 godina mladi Bogdan odlazi u kapucinsko sjemenište u Udinama (Italija).
Nakon dvije godine provedene u Udinama 1884. prelazi u samostan Bassano di Grappa kako bi stupio u novicijat. Tu 20. travnja postaje članom kapucinskog reda i uzima ime fra Leopold. Zavjetuje se u svibnju 1885. godine. Na teološki se studij upisuje na sveučilištu u Padovi da bi potom školovanje nastavio u Veneciji gdje i ostvaruje želju za stjecanje svećeničkog zvanja 20. rujna 1890. Kako mladu misu nije mogao služiti među svojima, u zamjenu im je poslao fotografiju. Kao mladomisnik izražava želju vratiti se u domovinu i raditi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, dodijeljene su mu druge službe.
U periodu od 1890. do 1906. obnašao je razne redovničke dužnosti unutar venecijanske provincije. Tako je jedno vrijeme bio poglavar samostana u Zadru te neko vrijeme u Rijeci i Kopru. Od 1906. pa do svoje smrti redovničke je dužnosti obnašao u Padovi. Izuzev jedne godine koje je tijekom Prvog svjetskog rata proveo u internaciji u južnoj Italiji (1917.) jer se nije htio odreći hrvatstva, te kratkog perioda tijekom kojeg će boraviti u Rijeci (1923.). U Padovi je bio odgojitelj studenata filozofije te predavač patristike. Više je godina iz Padove putovao u Veneciju gdje je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.
Zadnjih je četrdeset godina života proveo u Kapucinskom samostanu u Padovi ispovijedajući vjernike satima. Pohodili su ga tzv. mali ljudi, ali i ugledni građani: radnici i industrijalci, studenti i profesori, intelektulaci, vojnici i časnici. Ali i časne sestre redovnici, svećenici pa i biskupi. U potpunosti je bio predan ispovjedanju jer za njega je ispovjedaonica bila mjesto ekumenskog djelovanja gdje molitvom ustraje na cilju da svi budu jedno.
Iz rodnog Herceg Novog ponio je podjelu kršćana na rimokatolike i pravoslavce. Ta rana ga je pekla i žrtvovao se kako bi se ta rana zaliječila. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima te prema svojoj novoj domovini Italiji i njezinu narodu. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i bio je svojevrsna preteča ideje ujedinjene Europe.
Zlatnu je misu proslavio 22. rujna 1940. Nakon toga njegovo će se zdravlje ubrzano pogoršavati. Smrt ga je sustigla 30. srpnja 1942. kada se oblačio za svetu misu, koju nikako nije propuštao. U jednom trenutku obuzela ga je samrtna slabost, a on je umirući izgovarao riječi molitve Zdravo Kraljice.
Njegov grob, koji se prvotno nalazio na gradskom groblju, postao je stjecište njegovih brojnih štovatelja. Kasnije njegovi posmrtni ostaci biti će preneseni u grobnu kapelicu u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Postupak za proglašenje fra Leopolda Mandića blaženim pokrenut je 1946. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 2. svibnja 1976., a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Spomendan Svetog Leopolda slavi se 12. svibnja.
Sveti Leopold iz Herceg Novog
Nakon ekshumacije iz grobnice u kojoj svečevo tijelo počiva od 1963. g., relikvije su podvrgnute stručnoj analizi odnosno rekogniciji. Samo medicinsko ispitivanje trajalo je 49 dana, od 12. listopada do 30. studenog prošle godine.
“Ne mogu ne definirati odličnim stanje očuvanja tijela Svetog Leopolda, nad kojim je zadnje ispitivanje obavio 1976. prof. Virgilio Meneghelli”, rekao je prof De Caro, voditelj stručnog tima . “U odnosu na prije 39 godina, koristeći se posljednjim tehnologijama, podvrgnuli smo svečeve relikvije CT-u pomoću kojeg smo snimili 3000 slika, koje su nam po prvi puta omogućile preispitivanje s upotpunjenom analizom i vanjskih i unutarnjih dijelove tijela. Na naše iznenađenje, utvrdili smo da su još uvijek prisutni dijelovi mozga i srca”. Ovo otkriće je uistinu neobično, jer je poznato da se i u neraspadnutim tijelima svetaca „meki” organi u pravilu ne očuvaju poput ostalih dijelova tijela.
Nakon obavljenog medicinskog ispitivanja, prešlo se na rekonstrukcijske zahvate koji su podrazumijevali izradu nove maske za lice koja je napravljena po modelu iz 60-ih godina prošlog stoljeća koji se čuva u samostanu te premještanje samog tijela. Rad na premještanju tijela i smještanju u novi sarkofag povjeren je veroneškom stručnjaku Lineu Tabarinu. Nova maska na licu je izrađena od poliuretana, a ručno su je oslikale dvije umjetnice, časna sestra iz Napulja i profesionalna kazališna vizazištica iz Trevisa. Tijelo je položeno u novi sarkofag izrađen od prozirnog materijala. Sarkofag nosi latinski natpis: “Sanctus Leopoldus a Castronovo” koji u prijevodu glasi: “Sveti Leopold iz Herceg Novog”.
Sićušni Hrvat koji je, milošću Božjom i svojim marom, postao orijaš duhom
Vjerujem da je cijelu Crkvu u hrvatskom narodu, a posebice hrvatske kapucine, pa i sve druge redovnike i redovnice i vjernike, obradovala odluka Svetog Oca da svetog Leopolda Bogdana Mandića proglasi jednim od zaštitnika ove jubilarne godine, istaknuo je provincijal Šarčević. Podsjetio je na činjenicu da je za vrijeme šeste sinode biskupa u Rimu, koja je raspravljala o “pomirenju i pokori u poslanju Crkve” papa Ivan Pavao II. proglasio 16. listopada 1983. svetim našeg zemljaka sv. Leopolda B. Mandića. Tako ta dva važna događaja u novijoj povijesti Crkve – Sinodu iz 1983. i Godinu milosrđa 2016. povezuje jedan sićušni Hrvat koji je, milošću Božjom i svojim marom, postao “orijaš duhom, kojim se dobri Bog poslužio da nebrojenim dušama olakša breme života”, kako je to rekao bl. Stepinac. Na taj je način svima nama pokazao put kojim danas trebamo kročiti, napisao je u svom osvrtu fra Jure Šarčević na izbor sv. Leopolda Bogdana Mandića za zaštitnika Svete godine milosrđa.
Fra Jure na kraju je istaknuo: “Nadamo se da ćemo i mi u Hrvatskoj imati priliku vidjeti uživo, pomoliti se i dotaknuti posmrtne ostatke tijela sv. Leopolda Bogdana. Naime, već smo poduzeli korake da i mi u našoj crkvi Sv. Leopolda Mandića, u Zagrebu-Dubrava, nakon Rima, izložimo tijelo sv. Leopolda vjernicima na štovanje. Bit će to, vjerujemo, radostan događaj za sve brojne štovatelje toga Božjeg miljenika u hrvatskom narodu.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
