Njemački kardinal Walter Kasper (rođen 1933.), bivši profesor dogmatike i predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, autor brojnih standardnih djela koja su prevedena na brojne svjetske jezike, održao je nedavno govor u sklopu online događaja kojeg je organizirala inicijativa Neuer Anfang koja kritički gleda na zbivanja oko njemačkog Sinodalnog puta.
Otvoreno bratsko pismo
Kasper je govorio na temu “Prava i lažna reforma”. Upozorio je da Sinodalni put u njegovoj zemlji riskira “slomiti vrat” ako se ne obazre na prigovore sve većeg broja biskupa diljem svijeta.
U travnju je više od stotinu biskupa i kardinala iz cijeloga svijeta potpisalo otvoreno bratsko pismo njemačkim biskupima upozoravajući ih da bi promjene koje se nastoje uvesti u Crkvi u Njemačkoj mogle dovesti do šizme.
> Kardinal Müller: Sinodalni put Crkve u Njemačkoj je u biti protukatolički
> Papa o Sinodalnom putu u Njemačkoj: Rekao sam im da nam ne treba nova Evangelička Crkva
Svoje kritike na Sinodalni put ranije su uputili predstavnici Nordijske biskupske konferencije, kao i predsjednik Poljske biskupske konferencije, nadbiskup Stanisław Gądecki.
Kao “istočni grijeh” Sinodalnog puta Kasper je prepoznao ignoriranje Papinog pisma koje je Sveti Otac uputio vjernicima u Njemačkoj.
“Istočni grijeh Sinodalnog puta jest što je odmah na početku više manje stavio sa strane Papino pismo i njegov prijedlog da se počne od evanđelja i od temeljnog poslanja evangelizacije te prihvatio ideju vlastitog puta s djelomično različitim kriterijima” kazao je Kasper.
“Nije dovoljno pokazati dobru volju. Ne poričem je nikom. Ali nečija dobra namjera je često u suprotnosti s onime što je ispravno. Stvar je u istini evanđelja, u bivanju vjernim evanđelju. To je upravo ono što je svaki biskup obećao na svojem biskupskom ređenju”, rekao je njemački kardinal.
Što je rekao papa Franjo?
Podsjetimo, nedavno je papa Franjo urednicima isusovačkih časopisa u Europi kazao kako je predsjedniku Njemačke biskupske konferencije, biskupu Georgu Bätzingu, rekao da Njemačkoj ne treba “nova Evangelička Crkva”.
Kasper se osvrnuo i na činjenicu da su pojedini njemački biskupi, uključujući Bätzinga potpisali tzv. Frankfurtsku deklaraciju u kojoj su se potpisnici obvezali na provođenje odluka donesenih na Sinodalnom putu, iako je više puta istaknuto da Sinodalni put nema ovlast samostalno odlučivati o pojedinim pitanjima.
“Samo zamislite civilnog službenika koji dopušta da ga se imenuje, a zatim odbacuje svoje legalne obveze”, rekao je njemački kardinal. “Zasigurno bi se suočio s postupkom u okviru prava koje uređuje postupanje javnih djelatnika. Naposljetku, takvo samoopredjeljenje bilo bi jednako kolektivnoj ostavci biskupa. Ustavno gledano, cijela stvar bi se mogla nazvati pučem, tj. pokušajem državnog udara.”
Kardinal Walter Kasper u svom predavanju na danu internetskog studija Neuer Beginninga objašnjava zašto su trenutna samoopredjeljenja biskupa da odustanu od primjene kanonskog prava samo “lijeni trik” koji bi bio jednak kolektivnoj ostavci biskupa i zašto sinode mogu biti samo izvanredni prekidi, a ne sinodalne crkvene vlade. Evo što stoji u rukopisu njegova predavanja:
1. Crkvi je potrebna obnova i reforma
Tema o kojoj se govori u nastavku je ona koja mi je bliska srcu. Riječ je o istinskoj i lažnoj reformi. To me pratilo kroz cijelu moju životnu priču. Odrastao sam kao srednjoškolac nakon Drugog svjetskog rata usred tadašnje rasprave o reformi. Poput mnogih mojih suvremenika, i na mene je utjecala riječ Romana Guardinija, koju je već formulirao nakon Prvog svjetskog rata 1922., dakle prije točno 100 godina, a koja je sada ponovno postala aktualna nakon katastrofe Trećeg Reicha i Drugi svjetski rat: “Počeo je vjerski proces nesagledivih posljedica: Crkva se budi u duši.”
Teško da bi to itko danas ponovio. Danas je točnije: crkva umire u mnogim dušama. Ali onda, nakon završetka rata, kada je Njemačka ležala u ruševinama ne samo fizički nego i moralno, bilo je to vrijeme kada je crkveni omladinski pokret između dva svjetska rata procvjetao; bilo je to vrijeme liturgijskog pokreta i biblijskog pokreta. Oblikovao nas je – i još nas to oblikuje – geslo novog načina života u Kristu. Bili smo zabrinuti za obnovu Crkve Isusa Krista.
Na predavanjima smo sa zanimanjem slušali o obnoviteljskim pokretima u Francuskoj, koja se već tada definirala kao misionarska zemlja. Tadašnji pariški nadbiskup kardinal Suhard napisao je 1947. poznato, gotovo proročko pastoralno pismo: Essor ou déclin de l’Église, Uspon ili pad Crkve. Mogao je to gotovo jednako dobro napisati danas, 75 godina kasnije, danas bi bio aktualan kao i tada.
Duh optimizma i entuzijazma za reformu 1959. godine
Tako smo bili iznutra spremni kada smo potpuno neočekivano u večernjim vijestima 25. siječnja 1959. čuli da je papa Ivan XXIII. tog dana u Sv. Pavlu izvan zidina u Rimu najavio saziv ekumenskog koncila i ujedno rimske sinode kao i reformu crkvenog prava. To je pogodilo kao bomba. Duh optimizma i reformski entuzijazam tog vremena teško se može prenijeti na današnje mlade ljude, a još ih je teže učiniti razumljivim. To me oblikuje do danas i ne bih znao kako bih prošao kroz sadašnju krizu bez ovih ranih, pozitivnih iskustava.
Drugi vatikanski koncil (1962-65): liturgijska reforma, ponovno otkrivanje značenja Riječi Božje, obnovljena vizija Crkve i njezina odnosa prema suvremenom svijetu, vjerska sloboda, ekumensko buđenje, pomirenje sa židovskim narodom. Sve su to bili događaji stoljeća. Stoga je jednostavno pogrešno kada danas čujem da Katolička crkva nije sposobna za reformu. Nijedna druga crkva u 20. stoljeću nije predstavila usporedivu reformu kao što je to učinila Katolička crkva.
Čak i letimičan pogled na crkvenu povijest pokazuje da je to jedna jedina priča o reformi i obnovi. Rečenica Ecclesia semper reformanda, tj. crkvi je uvijek potrebna reforma i obnova, opisuje stvarnost gotovo 2000 godina crkvene povijesti. Zato je posljednje Vijeće nekoliko puta upisalo ovo načelo u naš registar. Koncil izričito kaže: “Ona (Crkva) je i sveta i uvijek joj treba čišćenje; uvijek ide putem pokore i obnove” (LG 8; usp. UR 4; GS 21; 43; AG 37).
Dakle, crkva nije okamenjena, kruta institucija, nego lutajući Božji narod, koji je na svom putu u povijesti, pokajnički i spreman na obraćenje.
2. Razlikovati pravu i lažnu reformu
Ali sada pitanje: Što znači obnova? Što znači reforma? Važno je odmah od početka reći: obnova nije inovacija. Obnova ne znači samo pokušati nešto novo i izmisliti novu crkvu. Naprotiv, obnova znači, kao što je već obećano u Starom zavjetu, biti učinjen novim Duhom Božjim i dopustiti sebi da bude novo srce (Ez 36,26 f.).
Upravo to znači reforma. Reforma znači vratiti crkvu u oblik – oblik koji je Isus Krist želio i dao crkvi. Isus Krist je kamen temeljac, nitko ne može postaviti drugi (1 Kor 3,10f) i on je također kamen temeljac koji sve drži na okupu (Ef 2,20). To je mjerilo, temelj i kraj svake obnove.
Crkvena reforma ne pretvara crkvu u raspoloživo bogatstvo koje se može mijesiti i oblikovati iznova u svakom slučaju prema situaciji. Prava reforma nije u tome da budemo što suvremeniji, nego da budemo što sličniji Kristu. Würzburška sinoda (1971-75) već je formulirala:
„Kriza crkvenog života u konačnici se ne temelji na poteškoćama prilagodbe našem suvremenom životu i životnom odnosu, već na poteškoćama u prilagodbi na ono u čemu je ukorijenjena naša nada, … Isus Krist sa svojom porukom o kraljevstvu Božjem “ (Unsere Hoffnung II, 3).
Identitet crkve dan nam je u Isusu Kristu u svim vremenima i za sva vremena. On je isti jučer, danas i zauvijek (Hebrejima 13,8).
Kada govorimo o Isusu Kristu, ne mislimo na takozvanog povijesnog Isusa. Mislimo na uzvišenog, živog Gospodina Isusa Krista. Povijesni Isus je konstrukt koji rekonstruiramo iz povijesnih izvora uz pomoć naših sadašnjih povijesnih metoda. Ono što se pojavljuje je, kako je rekao Albert Schweitzer u svom poznatom djelu o povijesnom istraživanju Isusa, uglavnom majstorov vlastiti duh.
Isus nam nije ostavio knjigu ili šifru kada je napustio ovaj svijet da bismo odabrali što je Isus htio i rekao. On nam je obećao Duha Svetoga, Duha, Duha istine, koji će nas podsjetiti na sve što je rekao i učinio i koji će nas uvesti u svu istinu (Ivan 14,16; 15,26; 16,13) . Posljednja knjiga Biblije, Apokalipsa ili Ivanova tajna objava, potiče nas ukupno šest puta da poslušamo što Duh govori skupštinama kao nasljeđe za budućnost (Otk 2,7, itd.).
Sinode su duhovni događaji
Sinoda je prekid normalnog poslovanja Crkve kako bismo odvojili vrijeme da slušamo i zajedno podijelimo ono što nam Duh danas ima za reći. Točnije, ono što nam govori o ispravcima koje trebamo napraviti i smjeru u kojem bismo trebali krenuti. Ne može biti ideološki unaprijed određenih odgovora na ova pitanja, koji se mogu nametnuti većinom glasova. Umjesto toga, rezultat mora rasti i sazrijevati u zajedničkom slušanju i molitvi te u pažljivom međusobnom razgovoru.
Sinode su duhovni događaj. Oni su povijesno bili liturgijski događaj, počevši od svečanog ustoličenja Evanđelja i zaziva Duha Svetoga u hvalospjevu “Dođi Duše Stvoritelju”. Evanđelje Isusa Krista objašnjeno u Duhu Svetome; to bi trebao biti standard po kojemu se svatko orijentira kako bi crkvu doveo u novi oblik.
Izvanredni prekid
Sinoda je stoga izvanredan prekid. Sinode se ne mogu dugoročno uspostaviti institucionalno. Tradicija crkve ne poznaje sinodalnu crkvenu vlast. Sinodalno vrhovno vijeće kakvo se sada predviđa nema nikakvu osnovu u cijeloj povijesti ustava. Ne bi to bila obnova, već inovacija bez presedana.
Ne teolog, nego politolog nedavno je to pomalo zlonamjerno izrazio nazivajući takvo sinodalno vijeće vrhovnim sovjetom. Sovjet je stara ruska riječ koja znači upravo ono što mi na njemačkom zovemo vijeće. Takav Vrhovni sovjet u Crkvi očito ne bi bila dobra ideja. Takav koncilski sustav nije kršćanska ideja, već ideja koja dolazi od sasvim drugog duha ili ne-duha. To bi ugušilo slobodu Duha da puše gdje i kada hoće i uništilo strukturu koju je Krist namijenio svojoj Crkvi.
3. Evanđeoski kriteriji obnove i reforme
Sada na treće pitanje: Kako možemo znati što nam evanđelje danas govori? Egzegetsko istraživanje je za to nedvojbeno važno, ali u mnogim slučajevima nije jednoglasno nego polifono. Da bi odgovorila na ovo pitanje, teologija je razvila doktrinu o loci theologici, tj. doktrinu o ‘mjestima’ gdje možemo ‘pronaći’ teologiju. Danas kažemo nauk o svjedočanstvima evanđelja.
To se može naći već kod crkvenih otaca i kod srednjovjekovnih teologa; sustavno ga je prvi put razvio Melkior Cano (16. st.), koji je inače bio strogi tomist i bio duboko nesklon svim inovacijama. On je naveo 10 takvih mjesta, sedam stvarnih (loci proprii) (Sveto pismo, apostolska tradicija, sabori itd.) i 3 drugih (loci alieni) (ljudski razum, filozofija, povijest).
Protiv crkvene demencije
Ovo učenje je važno jer nam govori da, ako želimo uistinu tumačiti evanđelje, nije dovoljno jedinstvo koje danas nalazimo jedni među drugima; mora postojati i jedinstvo s vjerom ranijih vremena Crkve. U teološkom žargonu danas se govori o sinkronijskom jednoumlju, a ujedno i o dijakronijskom jednoumlju s tradicijom. Ne smijemo biti nesvjesni povijesti i misliti da možemo krenuti ispočetka.
Takav zaborav povijesti jedna je od najgorih bolesti. Čak i kao crkva, ne smijemo postati dementni i izgubiti svoj identitet. Možemo crpiti iz vjere u kojoj je bezbroj ljudi živjelo i također umrlo u prošlosti. Iz vjere mnogih svetih muškaraca i žena, mnogih mučenika.
Izvorni grijeh Sinodalnog puta
Stoga je dobro da nas Sinodalni put podsjeća na ovo učenje i da ga je preuzeo. No, pogubno je što je nasjeo na krivo tumačenje, što znači da su loci alieni ravnopravni s loci proprii. To je već odstupanje od terminologije i potpuno pogrešno kada se ljudska gledišta izjednačavaju s evanđeljem. Takva jednakost znači tektonski pomak u temeljima teologije, koji onda nužno mora dovesti do crkvenog potresa.
Ako se čitaju kritički prigovori drugih biskupskih konferencija na naš sinodalni put, onda se radi upravo o ovoj točki, odnosno o optužbi da neki od naših tekstova ne slijede evanđelje, nego našu tobožnju ljudsku mudrost. Sinodalnom putu put bi dobro došlo da ovaj prigovor shvatimo ozbiljno.
Iskonski je grijeh sinodalnog puta što je već na početku manje-više zanemario Papino pismo i njegov prijedlog da krene od evanđelja i od temeljnog poslanja evangelizacije. Taj će se prigovor ponoviti i ojačati i, ako ga zanemarimo, slomit će vrat Sinodalnog puta.
Nije dovoljno pokazati dobru volju. Ja to nikome ne poričem. Ali dobra namjera je često suprotna od ispravnog. Riječ je o istini evanđelja. Radi se o tome da ostanemo na pravom putu s evanđeljem. Upravo to je svaki biskup javno obećao na svom biskupskom ređenju. Jednog dana ćemo morati dati račun o tome. Nećemo se izvući s čisto taktičkim aspektima, napisao je, među ostalim, kardinal Kasper.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
