“Imala sam potrebu napisati nešto i o novijoj povijesti. Kroz prethodne romane govorila sam o otporu hrvatskih vojnika na koncu Drugog svjetskog rata i poraća, Križnim putevima i masovnim stradanjima, zatim o totalitarnim režimima, posebno komunizmu. Smatram da je tema Domovinskog rata jedna dostojanstvena i teška tema, istovremeno i bolna i ponosna. Iz svog istraživanja zaključila sam kako o ratu najmanje govore oni koji su bili sudionici”, otkrila je za Narod.hr hrvatska književnica Anita Martinac s kojom smo razgovarali povodom nedavnog zagrebačkog predstavljanja romana intrigantnog naziva ‘Grad bez ptica’.
Radnju romana na kojem je iscrpno radila dvije godina, opsega 229 stranica, odnosno 45 poglavlja u kojima, kroz optiku neposrednih sudionika bitnih događanja, donosi niz jedinstvenih, pojedinačnih sudbina, autorica smješta u svoj rodni grad, u najteže godine prijelaza iz komunizma u demokratsko društvo koje je obilježeno sukobima i ratom. Valja naglasiti da su svi likovi romana, ali i događaji o kojima Anita Martinac piše stvarni.
Narod.hr: Radnja novog romana smještena je u Mostar, Vaš rodni grad. Kako ste došli na ideju da prikažete te ratne godine?
Nakon povijesnih tema prošlog stoljeća, a posebno s naglaskom na Prvi i Drugi svjetski rat kao i poraće, koje sam obrađivala u svojim ranije objavljenim romanima, imala sam potrebu napisati nešto i o novijoj povijesti. Kroz romane Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje govorila sam o posljednjem otporu hrvatskih vojnika na koncu Drugog svjetskog rata i poraća, Križnim putevima i masovnim stradanjima kao i onom periodu pred početak Prvog svjetskog rata, odnosu Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije, zatim o totalitarnim režimima, posebno komunizma i odnosom prema običnom čovjeku, stradanjima pojedinaca, a i cijelih mjesta nakon Drugog svjetskog rata.
Novi roman Grad bez ptica roman je koji se morao objaviti a govori o konačnom buđenju i prelasku iz komunizma u demokratsko društvo, sa svim posljedicama organiziranja obrane i oslobađanju jednog grada koji je bio u okruženju. Odabrala sam Mostar zbog osobnog iskustva ali slična slika događala se i na svim ratom zahvaćenim područjima, te kako je nemoguće o svemu napisati opredijelila sam se na mikro sredinu kako bi prikazala globalnu sliku rata. Većim djelom sam svjedokom tih događaja ali i napisan je vjerodostojnim istraživanjem baš kao i raniji romani.
Narod.hr: Koliko dugo je nastajao roman?
Sam proces pisanja ne mogu svrstati u jedini rad oko knjige. Mnogo više vremena uložim u istraživanje, stvaranje bilješki i snimaka svjedoka dok se sve pripremi za početak pisanja. Pisanje je već proces cijeđenja nektara iz srca, jer s empatijom prolazim sudbine svojih likova. Na ovom romanu sam radila posljednje dvije godine.
Narod.hr: Jesu li likovi iz romana inspirirani stvarnim osobama i događajima?
Da. Tome ostajem vjerna kako zagovaratelj istine i rasvjetljavanja različitih događaja, te suočavanja s prošlosti u dobroj volji da svjesni činjenica ne ponavljamo iste pogrješke. Iskreno se nadam kako će čitatelji s razumijevanjem poruka jasnije prosuđivati o prošlosti i biti manje podložni medijskim manipulacijama kada se koriste bilo koji termini iz prošlih vremena. Jednostavno želim veću kritičnu masu, a to se može postići boljom edukacijom pa u tu svrhu i pišem o dovoljno nezastupljenim temama.
Narod.hr: U kojoj je mjeri roman autobiografski, biografski, a koliko fikcija?
Ima autobiografskih elemenata ali prednost ipak dajem karakternijim likovima koji mnogu jasnije i šire prikazati vrijeme o kojem pišem. Pišem i o vojniku i o zapovjedniku, i o ženi u izbjeglištvu i o djevojci u strahu, pišem o politički odgovornim sobama kao i o onim koji nisu prepoznali važnost određenih situacija. Nastojala sam iz svih sfera društva prikazati sliku opkoljenog grada. Fikcije je gotovo nimalo osim u onim dijelovima gdje želim dati zaigranost dijalogu.
Narod.hr: Jeste li se pri pisanju o Domovinskom ratu susreli s nekim dilemama?
Ne. Mišljenja sam da treba otvoreno progovoriti o svim temama pa i o stvarima koje se možda nekome neće svidjeti ali smo ih dužni iznijeti na prosudbu javnosti baš iz istog razloga kako sam i prije rekla, da se greške ne ponavljaju. Smatram da je tema Domovinskog rata jedna dostojanstvena i teška tema, istovremeno i bolna i ponosna. Iz svog istraživanja zaključila sam kako o ratu najmanje govore oni koji su bili sudionici, koji su izravni svjedoci tih teških dana za razliku od mnogih hvalisavaca koji se razmeću tezama a kada se upustite u njihov ratni put jednostavno uviđate da ga nema.
Narod.hr: Majka ste troje djece, poznaju li mladi dovoljno ratnu tematiku i na koji način im približiti ta događanja?
Na žalost ne poznaju. Čast iznimkama i mladim ljudima koji su se opredijeliti za doktorate s obradom tih tema. Još nedovoljno o tome učimo kroz obrazovni program i premalo se predaje važnosti kroz druge programe, npr. o obilježavanju važnih događaja iz novije povijesti u koje se malo uključuju mladi i djeca.
Narod.hr: Jeste li dobili ponudu za filmsku adaptaciju romana i biste li na nju pristali?
Konkretnu ponudu nisam dobila ali ideja i prijedloga bilo nekoliko. Mnogi kompetentni kritičari su zaključili da su ova djela jednostavno po stilu i opisu već jasne scenske slike s dinamičnom radnjom. A da bi li pristala, naravno da bih pristala, pa čak i bez honorara, jer želim da se ovim temama više posveti pozornosti. Smatram ih važnim za budućnost i ako sam i malo doprinijela svojim djelima, sretna sam.
Narod.hr: Knjiga je dobro prihvaćena od publike. Imate li već ideju za sljedeću?
To mi je uvijek najvažnije. Čitatelji sami knjigu preporuče drugima. Odazivam se na predstavljanja i nastojim predstaviti je gdje god mogu. Možda je to i zahtjevniji posao od samog pisanja ali ne posustajem. Novih ideja je mnogo. Naravno da neumorno radim na istraživanjima i otkrivam nove sfere zanimanja, a odlučujem se za objavu onih koji su po mojoj prosudbi prioritetniji kako uočavam da se o tome malo i skoro nikako ne zna.
Prije „Grada bez ptica“ Anita Martinac je objavila tri romana, 2015. godine „Medaljon, 2016. „Posljednji“ i 2017. „Od Franje do Franje“, a napisala je i brojne zapažene pjesme i novele.
Za svoj književni rad, ali i za sudjelovanje u Domovinskome ratu primila je niz značajnih nagrada i priznanja, među ostalim i Zlatnu povelju Matice hrvatske za troknjižje Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje, Nagradu Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. Mreže hrvatskih žena, medalju “Oluja” i medalju “Ljeto 95” Ministarstva obrane RH, kao i Spomenicu Domovinskoga rata Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
