Mađarski pisac Laszlo Krasznahorkai, kojega mnogi smatraju jednim od najvećih europskih pisaca današnjice, gostovao je u ponedjeljak navečer u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), gdje je sa svojim hrvatskim čitateljima razgovarao o svojem stvaralaštvu, idejama, književnim stilovima i literarnim interesima.
Pisac kojega su mediji i kritika proglasili “velikanom nadrealnog vizionarstva” i suvremenim “majstorom apokalipse” poznat je po teškim i zahtjevnim postmodernističkim romanima u kojima se bavi distopijskim i melankoličnim temama.
U nas su mu dosad, i to u ovoj godini, u prijevodu Viktorije Šantić objavljena djela “Rat i rat” (1999.) u izdanju Naklade OceanMore, te kratka priča “Posljednji vuk” (2009.) u izdanju Multimedijalnog instituta, koji je upravo objavio i “UnutraJeŽivotinja” (2010.), rezultat suradnje Krasznahorkaija i Maxa Neumanna u kojemu pisac piše inspiriran ilustracijama umjetnika i obrnuto. Uskoro mu na hrvatskome izlazi i roman “Melankolija otpora” (1989.) u izdanju nakladnika Šareni dućan.
Piscu kojega danas stavljaju uz bok književnim velikanima kao što su Gogolj i Melville međunarodnu je slavu sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća donijela ekranizacija njegovih djela pod redateljskom palicom Bele Tarra. Napravili su zajedno šest filmova, među kojima se ističu remek-djela “Sotonski tango”, “Werckmeisterove harmonije” i “Torinski konj”.
“Ideja nije bila ekranizirati moje tekstove, već zajedno stvarati priču koristeći te tekstove kao početke ljubavne priče, iza tih tekstova stvoriti filozofsku pozadinu”, kazao je Krasznahorkai.
Danas živi na relaciji Berlin-New York, pišući romane koje kritika naziva “spojem proročanstva i predskazanja”, hvaleći ga zbog njegove specifične poetike i književnog stila koji mu je donio brojne književne nagrade. Između ostaloga, 2004. je nagrađen najvišim mađarskim državnim priznanjem za književnoumjetničko stvaralaštvo, nagradom “Kossuth”, 2014. je dobio prestižnu nagradu America Award za doprinos književnosti, a dvije godine zaredom (2013. i 2014.) američka izdanja Krasznahorkaija nagrađena su kao najbolji i najznačajniji prijevodi književnosti na engleski jezik.
Pisac koji inspiraciju pronalazi u filozofiji, a za sebe voli reći da je u osnovi melankolik, smatra da je “knjigu vrijedno napisati samo ako je ona jako potrebna i ako jako nedostaje u svijetu”.
Uz pet filmskih scenarija, napisao je osam romana, te nekoliko zbirki priča i eseja. Njegove se knjige odlikuju beskonačnim rečenicama u kojima bez oslanjanja na ustaljenu interpunkciju razvija specifičnu poetiku kojoj je bit sam jezik.
Za dugom je rečenicom posegnuo promišljajući o tome kako funkcionira ljudski mozak, u čemu se sastoji razlika između svakodnevog uporabnog i takozvanog “visokog” jezika, kazao je pisac. Iako su kratke rečenice možda prikladnije u svakodnevnom govoru, smatrao je da za postizanje sugestivnosti književnog jezika nikako nisu dovoljne. Razvio je stoga vlastitu tradiciju pisanja u kojoj se koristi vlastitim jezikom, glazbom, ritualima.
“No, u konačnici nije bitno upotrebljavaju li se kratke ili duge rečenice – postoje samo dobre ili loše rečenice”, poručio je pisac, kojemu je to treće gostovanje u Zagrebu, ali prvo od objave hrvatskih prijevoda njegovih djela.
Nakon razgovora, Krasznahorkai je svoje brojne čitatelje u ZKM-u počastio čitanjem dijelova iz najnovije objavljenog “UnutraJeŽivotinja”, a hrvatska će čitateljska publika još jednu priliku za druženje s piscem imati u utorak, u zagrebačkom književnom klubu Booksi.
