U prethodnom je članku bilo među inim govora o diktaturi ovodobne lijevo-liberalne ideologije u Sjedinjenim Američkim Državama. (Možete pročitati ovdje) No istovrsna se diktatura nameće u Europi, Australiji te svim društvima koja pripadaju zapadnome civilizacijskom krugu, gdje se medijskim tendencioznim prikazivanjima i svakovrsnim manipuliranjima pokušava sugerirati da biti liberal, ljevičar i globalist znači nešto intelektualno zrelo i demokratsko, napredno i poželjno, a sve ostale političke i svjetonazorske pozicije, konzervativne, desne, demokršćanske i nacionalno-suverenističke, bivaju prokazane kao neintelektualne i nedemokratske, natražnjačke i opasne.
Svim internacionalistima – od onih koji još uvijek žive u vremenima triju komunističkih Internacionala do današnjih liberalnih internacionalista i globalista – treba natuknuti da nije moguće biti vjerodostojan internacionalist a da se prethodno ne bude čestit nacionalist, kao što nije moguće suvislo govoriti o međunarodnim udruživanjima koja bi nijekala postojanje narodâ koji omogućuju i čine takva udruživanja. Pritom valja dometnuti da latinskoga podrijetla riječi ″nacionalist″ i ″patriot″ ne znače ništa drugo doli ʹrodoljubʹ i ʹdomoljubʹ te ih nije opravdano poistovjećivati s francuskom riječju ″šovinist″.
Ne bi pritom smjelo ostati nespomenuto da je Katolička Crkva po svojoj naravi, po svojem ustrojstvu i poslanju internacionalna, globalna i u posve određenome smislu globalistička organizacija: smjera na ekumenu, na čitav nastanjeni svijet.
K tome bi liberali i feministice svih zemalja, ujedinjeni i neujedinjeni, svih vrsta, oblika i profila; trebali odnosno trebale shvatiti i prihvatiti neprijepornu istinu da je Bogočovjek Isus Krist učinio za čovjekovu slobodu te dostojanstvo i nepovredivost žene neusporedivo više od svih zajedno u čitavoj povijesti: ″Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!″ (Gal 5,1); ″ʹTko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.ʹ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jadan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: ʹŽeno, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?ʹ Ona reče: ʹNitko, Gospodine.ʹ Reče joj Isus: ʹNi ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.ʹ″ (Iv 8,7-11); ″Ako vas dakle Sin oslobodi, / zbilja ćete biti slobodni. / Znam: / potomstvo ste Abrahamovo, / a ipak tražite da me ubijete / jer moja riječ / nema mjesta u vama.″ (Iv 8,36-37).
Filozofi su skloni reći da je sloboda čovjekova konstitutivna bît, da čovjek biva čovjekom upravo po slobodi. U knjizi ″Uvod u kršćanstvo: predavanja o apostolskom vjerovanju″ Joseph Ratzinger napisao je da bi se ″kršćanska vjera mogla u najizrazitijem smislu označiti kao filozofija slobode. Za nju se objašnjenje cjelokupne stvarnosti ne nalazi u nekoj sveobuhvatnoj svijesti ili isključivo u materijalnosti; naprotiv, na čelu stoji sloboda koja misli i misleći stvara druge slobode i tako daje da sloboda biva strukturalnim oblikom svega bitka.″
Zaista, sloboda čovjeku nije samo dana nego i zadana; sloboda nije samo dar nego i zadatak. To nije ″sloboda od″, sloboda od ograničenja, negativna sloboda, puka samovolja – nego pozitivna, odgovorna sloboda, ″sloboda za″, sloboda za činjenje dobra. Sloboda daje život kao dar slobodnog uvažavanja i prihvaćanja te stoga sloboda u konačnici treba biti središnji smisao opstanka.
Nažalost, kulturi života suprotstavlja se u suvremenome svijetu kultura smrti; u prvome redu abortusa i eutanazije. Jedan od najgorljivijih i u svijetu najpoznatijih protivnika dostojanstva nerođene djece je australsko-američki filozof Peter Singer. Pozivajući se liberalno-utilitaristička stajališta, tehničku racionalnost i hedonizam, Singer iznosi vrlo čudnu teoriju o moralnosti prema kojoj je svaki pojedinačni čin moralno dobar tek ako maksimizira užitak odnosno minimizira bol. Tim slijedom, kako tvrdi Singer, ljudske jedinke koje još nisu stekle osjetljivost na užitak i bol ili su tu osjetljivost izgubile – embriji, zatim unesrećenici čije je tijelo oduzeto ili su u komi i sl. – ne samo da su s obzirom na privilegije i dostojanstvo degradirani na razinu životinje nego štoviše, mišljenja je Singer, pokuse za napredak medicine treba ponajprije provoditi na embrijima čiji je živčani sustav još neoformljen pa ne osjećaju bol, ili na bolesnicima koji više ne ćute bol, a ne na primjerice zdravim čimpanzama koje osjećaju bol i mogu patiti.
Životinje zaista treba zaštititi od iživljavanja nerijetko suludih znanstvenika, ali to većma imamo zaštititi ljude od ovakvih opasnih teorija zasnovanih na psihofizici i stereotipnome biologizmu. Po Singerovoj logici bi i ljudi koji se za kirurške operacije nalaze pod anestezijom te ne osjećaju bol, izgubili ljudsko dostojanstvo i prestali biti osobe. U nemogućnosti da ovdje podrobnije razložim ovu složenu filozofsku i bioetičku temu, samo ću kazati da su embriji te ljudi u komi ljudska bića i time osobe po svojoj pripadnosti ljudskoj vrsti, u čijoj je naravi da su njezini pripadnici osobe. Jer pojam ″osoba″ ne označuje aktualnu, bilo trenutačnu bilo trajnu, sposobnost za određene racionalne čine, nego pripadnost vrsti kojoj po naravi pridolazi mogućnost za racionalne čine.
Obaranje feminističko-libertinskog argumenta o ″pravu žene na raspolaganje vlastitim tijelom″ iziskivalo bi poseban prilog, pa ću se zadovoljiti pozivanjem na najopćenitije načelo moralnoga zakona kako ga je formulirao Immanuel Kant u svome kategoričkom imperativu: Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može vrijediti kao opći zakon! Abortusom je to načelo prekršeno. Budući da je svatko od nas prošao sve razvojne faze prije rođenja, susljedne i bez etički relevantnih razgraničenja, ne bi smio zastupati pravo na slobodnu eliminaciju embrija – jer time biva prekršeno načelo jednakosti.
Od tzv. ″prava žene na raspolaganje vlastitim tijelom″ nije dugačak put do rodne ideologije. Judith Butler, rodonačelnica prevrata o rodu, proglasila je 1990. da riječi ″spol″ i ″rod″ nisu imenice, nego glagoli – ona tvrdi da ″biti muško ili žensko nije nešto po tome što netko jest, nego po tome što čini″. Tu nije riječ ni o kakvoj znanstvenoj teoriji, nego o preudoznanstvenoj, ideološki motiviranoj podvali. Filozof Neven Sesardić u knjizi ″Iz desne perspektive″ kaže da pojam ″homoseksualni brak″ nije ništa drugo nego ″pobjeda političke korektnosti i loših argumenata″. Sesardić citira francuskoga pjesnika i esejista Charlesa Péguyja: ″Nikada nećemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.″
Za te pojave nisu krivi sami po sebi ni liberalizam ni globalizam – nego iskrivljeno poimanje i neodgovorno življenje Božjih darova i ujedno zadataka: čovjekove slobode, njegova života te svijeta u kojemu živi i njime gospoduje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
