Foto: nadbiskupija-split.hr

Pos­mrtni ostaci Sv. Leopolda Mandića i Sv. Pija iz Pietrelcine izloženi su jav­nom što­va­nju u Rimu od 3. do 11. veljače. Ova dva sveca izabrani su kao zaštitnici izvan­redne Svete godine Milosrđa, te je nji­hovo cje­lo­vito živ­lje­nje krš­ćan­ske vjere, svje­do­če­nje Božjeg milo­srđa i lju­bavi, te neumorno slu­že­nje braći po sakra­mentu pomi­re­nja stav­ljeno kao pri­mjer i nadah­nuće vjer­ni­cima cje­lo­kupne Crkve.

Naš zemljak i svetac, fra Bogdan Leopold Mandić, rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica rođ. Carević, na krštenju su mu dali ime Bogdan Ivan.

Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama da svjedočanstvo da je “od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti”. U sjemeništu je bio u Veneciji, a po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak ‘novog života’ poglavari mu dodjeljuju i novo ime: LEOPOLD. Zaređen je 1890.

Velika mu je želja bila pomirenje zapadnog i istočnog kršćanstva jer je rođen u kraju, Boki Kotorskoj, gdje se taj utjecaj jako snažno isprepletao u svakodnevnom životu.

Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci. No, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) i to prvenstveno kao ispovjednik.

Nenadmašni ispovjednik i čitač ljudskih srdaca

Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo Istoka i Zapada, te spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, između ostalog, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će su svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.

Nakon jutarnje mise, cijeli dan provodio bi u ispovjedaonici, a sam se ispovijedao svakog dana!

Nikada se nije umorio ili odbio bilo koju dušu koja bi mu prišla i nakon 12-14 sati ispovijedanja. Imao je dar poniranja u ljudska srca i mogao je pokornicima u ispovjedi otkriti njihovo pravo duhovno stanje. Zvali su ga „čitač ljudskih srdaca“. Već na samom početku ispovijedi često bi rekao: „Dosta, sve znam, ne trebaš mi više govoriti.“

Zanimljiv se događaj zbio jednog dana kad je u blizini crkve pokraj sveca prošao jedan čovjek kojega otac Leopold do tada nikada nije vidio. Taj čovjek više od 40 godina nije bio u crkvi, te se loše izražavao o crkvi i o svećenicima. Otac Leopold ga je uporno gledao pa mu je čovjek pristupio jer je pomislio da ga ovaj želi nešto važno pitati. A otac Leopold mu je rekao: “Želim da odmah pođete sa mnom u crkvu!” I zaista čovjek je pošao s njim u crkvu, a otac Leopold ga je ispovjedio. I od tada on je postao kršćanin, i svima je pričao o “čudesnom” pogledu oca Leopolda.

Njegova ispovjedaonica bila je opsjedana od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije i Europe. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.

Smrt u Padovi i kanonizacija

Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini Hrvatskoj njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.

Blaženim je proglašen od pape Pavla VI 1976., a nakon čudesnog ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim, kanoniziran je u sveca Katoličke Crkve. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto čudo, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.

Tako je hrvatski narod dobio iza svetog Nikole Tavelića drugog sveca u povijesti Crkve u Hrvata.

Izvor: narod.hr
Photo: nadbiskupija-split.hr