Na pola puta između obilježavanja pedesetogodišnje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine i prvog travnja, međunarodnog dana šale, objavljena je Deklaracija o zajedničkom jeziku. To javno deklariranje kruna je projekta Jezici i nacionalizmi, čija je namjera, kako stoji na službenim stranicama: “da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri ‘politička’ jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka već godinama neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom”, piše Nino Raspudić za Večernji list.
Četvero lingvista iz četiri države, gdje Hrvatsku predstavlja veteranka borbe za zajednički jezik Snježana Kordić, održalo je s nekoliko srodnih duša tijekom 2016. konferencije u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu. Sve su to platili Allianz Kulturstiftung i ForumZFD po staroj zapadnoj navadi kako je divno, progresivno i humano sve ono što smatra da svijet nema smisla ako Opatija i Banja Koviljača nisu u istoj državi. Iako je medijski sugerirano kako iza deklaracije stoje brojni lingvisti, iz Hrvatske ih je bilo samo dvoje.
Ostalo su već pročitani novinari, novinari – književnici, shvaćeni i neshvaćeni umjetnici, udarane brigade nevladine scene i među njima, kao ponosno istaknuto, jedno političko ime – Željko Komšić, monstruozna politička pojava koja je osam godina bošnjačkim glasovima zauzimala mjesto hrvatskog člana predsjedništva i time unazadila međunacionalne odnose u BiH više nego sve, ne samo lingvističke već i političke podjele i podvale od rata naovamo.
Formula tog projekta je već viđena – njemački novac na tragu politike zapadnog Balkana, sarajevska unitaristička magla, srpski žal za proširenom domovinom, hrvatski kompleksi kao baza, a u nadgradnji naknadnih potpisivača puno neinformiranosti, frustracije prekrutim purizmom, koji je odavno iza nas, a kod nekih moguće i dobra namjera boljeg razumijevanja među susjednim državama i narodima. U prvom dijelu autori Deklaracije ističu svoj credo u zajednički jezik, što je njihovo pravo, no krajnje problematičan je drugi dio sa zahtjevima koji se tiču jezične i političke prakse.
Tako kažu: “Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”. Gdje? Je li i u Republici Hrvatskoj? Znači li to da učiteljica u Varaždinu ne smije crvenom olovkom precrtati kao pogrešnu bilo koju realizaciju “policenetričnog zajedničkog jezika” u zadaćnici pa i ako učenik napiše kako je “kutarisao jednačinu” ili “Švajcarac obezbeđuje Rumunu činiju pirinča”?
Ili to cilja isključivo na BiH, točnije na Federaciju, pa se zato predstavlja u Sarajevu, a među prvim potpisnicima se kao jedini političar zlokobno pojavljuje Željko Komšić? Je li “jezična segregacija”, štoviše, “segregacija djece u višenacionalnim sredinama” to što Hrvati kao formalno konstitutivan narod u BiH još uvijek imaju pravo školovanja na svom jeziku i po svom planu i programu? Što bi značilo deklaracijom prizivano “zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika”?
Odnosi li se to na hrvatski i srpski? Zašto bi to, primjerice, po studenta, Zagrepčanina rođenog u neovisnoj Hrvatskoj bilo štetno to što u Ustavu stoji da mu je službeni jezik hrvatski i što taj jezik ima i svoj međunarodni kod? Deklarativno se zahtjeva i “prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti”, što je već dublje sociolingvističko pitanje. Odnosi li se to samo na “zajednički” ili za sve jezike svijeta? Vrijedi li i za talijanski jezik i mađarski? Zašto su uopće nastajali standardni jezici, zašto su se oblikovali, pisali rječnici, gramatike i pravopisi? Čemu onda i nastava jezika u školama i lektori u medijima, ako zauzimamo stav – neka svatko realizira kako hoće? Lingvistički anarhizam, koji stoji u temelju ovakvog zahtjeva, čini se samo kao ad hoc sredstvo političkog jugoslavenstva. Lijepo zvuči i pozivanje na “slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti”, no što znači individualni izbor?
Je li to, na školskom primjeru, pravo djeteta na individualni izbor svake od četiri varijante “zajedničkog” u zadaćnici ili je pravo individualnog izbora šire, pa se može odnositi i na dijalekt, žargon, privatni kod? Deklaracija se brine i za “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”, no jadna im je ta sloboda ako će se ovakvom deklaracijom ojačati. Zašto je čak i Krleža, koji je bio prilično umočen u jugoslavenski režim, potpisao hrvatsku Deklaraciju 1967, koju ova postjugoslavenska negira? Zalažu se, što je lijepo, za slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe, ali ni tu ne objašnjavaju do koje razine i na koji način. Konačno, zahtijevaju slobodu ”miješanja”, “uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.”
Nejasno je u čemu bi se sastojala “sveopća korist” govornika hrvatskog jezika koji se, kao i svi jezici, i bez deklaracija neprestano razvija i modificira, neke stvari posuđuje, asimilira, stvara nove riječi, dok druge spontano “umirovljuje”… Treba li onda odustati od rječnika, gramatike i pravopisa hrvatskog jezika i pustiti ga neka se razlijeva po nahođenju svakog govornika i “miješa”? Na kojem jeziku bismo onda komunicirali za 10-20 godina? Nakon što je 1967. objavljena hrvatska Deklaracija, doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz je izjavio sljedeće: “Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod.”
Za razliku od tadašnjih autora Deklaracije, ovi današnji su radili javno jer se u neovisnoj demokratskoj Hrvatskoj, za razliku od totalitarne Jugoslavije, to može raditi. Danas je pak zbog Deklaracije čitava “Jugoslavija” oduševljena, dok su, sudeći po reakcijama, Hrvati zgroženi. No, tko zna kako je doista bilo i tada, jer diktatorov “konstativ” je u stvari performativ. Ono što on kaže da jest, tako mora biti, a jao tebi ako nisi “ogorčen zbog takvih postupaka”. Na onodobnu hrvatsku Deklaraciju žestoko je reagirao i tadašnji komunistički političar Stjepan Mesić.
Vjesnik od 31. ožujka 1967. tako piše: “Stipe Mesić rekao je: ‘Kada sam pročitao tu deklaraciju’, rekao je, ‘nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve, za što su pale milijunske žrtve. Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda, nego svih naroda naše socijalističke domovine.Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah, i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.’”
Hrvatsko društvo je srećom demokratski evoluiralo u odnosu na totalitarnu Jugoslaviju iz 1967. Pa, za razliku od Mesića, ne moramo reći da je to “politička diverzija” usmjerena protiv demokratskog razvoja naše zemlje, protiv onoga što je “najsvetije i što je izvojevano u ratu”, čega se “mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve”. Nećemo prizivati “udar” našeg naroda, nećemo im imputirati da su “to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju”, ma kako nam inače dio potpisnika djelovao.
Složit ćemo se s Mesićem da je i ova “deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila njezine sastavljače”. Iako su njeni potpisnici sami javno “objelodanili imena”, na sreću se u demokratskoj Hrvatskoj za izražavanje mišljenja ne događa kao u Jugoslaviji da “tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba”, ali bi naši demokratski izabrani čelnici trebali razmisliti o smislenosti financiranja iz javnih sredstava projekata ljudi koji podupiru protuustavne inicijative.
