Papa Franjo: Oni koji žive u velikom gradu riskiraju izgubiti sposobnost kontemplacije

papa Franjo
Foto: Fah

“U Evanđelju postoji jedan veliki poziv, a to je slijediti Isusa na putu ljubavi. To je vrh i središte svega. U tom su smislu ljubav i kontemplacija sinonimi, izriču isto. Sveti Ivan od Križa tvrdio je da je maleni čin čiste ljubavi korisniji Crkvi od svih ostalih djela zajedno. Ono što se rađa u molitvi, a ne od umišljenosti našega ja, onoga što se pročišćava poniznošću, čak i ako je to čin osamljene i tihe ljubavi, najveće je čudo koje kršćanin može postići. To je put kontemplativne molitve”, istaknuo je Papa Franjo tijekom kateheze na općoj audijenciji u srijedu 5. svibnja 2021.

Kateheza: ‘Kontemplativna molitva’

Čitanje: Ps 8,2.4-6.10

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljamo kateheze o molitvi. U ovoj bih se katehezi zaustavio na molitvi kontemplacije. Kontemplativna je dimenzija ljudskog bića, koja još nije kontemplativna molitva, poput ‘soli’ života: daje ukus našim danima. Može se kontemplirati gledajući sunce koje izlazi ujutro ili drveće koje u proljeće postaje zeleno; može se kontemplirati slušajući glazbu ili pjev ptica, čitajući knjigu, razmatrajući ispred umjetničkog djela ili pred onim remek-djelom koje je ljudsko lice. Carlo Maria Martini, poslan kao biskup u Milano, svoje prvo pastoralno pismo naslovio je: ‘Kontemplativna dimenzija života’. Oni koji žive u velikom gradu, gdje je sve, možemo reći, umjetno i funkcionalno, zapravo riskiraju izgubiti sposobnost kontemplacije. Kontemplacija prije svega nije način rada, već način postojanja. Biti kontemplativan.

Biti kontemplativan ne ovisi o očima, već o srcu. I ovdje počinje molitva kao čin vjere i ljubavi, kao ‘dah’ našeg odnosa s Bogom. Molitva pročišćava srce i s njim rasvjetljuje i pogled, omogućavajući nam da shvatimo stvarnost s druge točke gledišta. ‘Katekizam’ ovu preobrazbu srca opisuje molitvom citirajući poznato svjedočanstvo svetog župnika Arškog: ‘Molitva promatranja je pogled vjere, usmjeren na Isusa. ‘Ja gledam Njega i On gleda mene’, govorio je u vrijeme svog svetog župnika seljak iz Arsa moleći pred svetohraništem. […] Svjetlo Isusova pogleda rasvjetljuje oči našega srca; ono nas uči da sve vidimo u svjetlu njegove istine i njegova suosjećanja za sve ljude’ (Katekizam Katoličke Crkve, 2715). Sve se rađa tu: iz srca koje osjeća da ga se gleda s ljubavlju. Tada se stvarnost promatra drugačijim očima.

‘Ja gledam Njega i On gleda mene!’ To je tako: u ljubavnom promišljanju, tipičnom za najintimniju molitvu, nisu potrebne mnoge riječi: dovoljan je pogled, dovoljno je biti uvjeren da je naš život okružen velikom i vjernom ljubavlju od koje nas nikada ništa ne može odvojiti.

Isus je bio učitelj ovog pogleda. U Njegovu životu nikada nije nedostajalo vremena, prostora, tišine, zajedništva u ljubavi, koje postojanju omogućava da ne bude uništeno neizbježnim iskušenjima, već da ljepota ostane netaknuta. Njegova tajna bio je odnos s nebeskim Ocem.

Sjetimo se preobraženja. Evanđelja ovu epizodu smještaju u kritični trenutak Isusova poslanja, kada oko Njega rastu osporavanja i odbacivanje. Čak i brojni Njegovi učenici to ne razumiju te odlaze; jedan od dvanaestorice gaji misli o izdaji. Isus počinje otvoreno govoriti o muci i smrti koje ga čekaju u Jeruzalemu. U tom se kontekstu Isus uspinje na visoku goru s Petrom, Jakovom i Ivanom. Evanđelje po Marku kaže: „I preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti’ (9,2-3). Baš u trenutku kada je Isus neshvaćen, odlazili su, ostavljali ga samog jer ga nisu razumjeli. Baš kada se čini da se sve zatamni u vrtlogu nesporazuma, tada sine božanska svjetlost. To je svjetlost Očeve ljubavi koja ispunjava srce Sina i preobražava cijelu Njegovu osobu.

Neki drevni učitelji duhovnosti kontemplaciju su shvaćali kao suprotnost akciji, i uzvisivali su ona zvanja koja bježe od svijeta i njegovih problema da bi se u potpunosti posvetili molitvi. U stvarnosti, u Isusu Kristu, Njegovoj osobi i u Evanđelju, nema suprotnosti između kontemplacije i akcije. Najvjerojatnije je proizašla iz utjecaja nekog neoplatonskog filozofa koji stvara tu suprotnost, ali tu se sigurno radi o dualizmu koji ne pripada kršćanskoj poruci.

U Evanđelju postoji jedan veliki poziv, a to je slijediti Isusa na putu ljubavi. To je vrh i središte svega. U tom su smislu ljubav i kontemplacija sinonimi, izriču isto. Sveti Ivan od Križa tvrdio je da je maleni čin čiste ljubavi korisniji Crkvi od svih ostalih djela zajedno. Ono što se rađa u molitvi, a ne od umišljenosti našega ja, onoga što se pročišćava poniznošću, čak i ako je to čin osamljene i tihe ljubavi, najveće je čudo koje kršćanin može postići. To je put kontemplativne molitve. ‘Ja gledam Njega i On gleda mene’, i u tom je čin ljubavi, u tihom dijalogu s Isusom koje je veoma dobro za Crkvu. Hvala.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr