Posljednjom večerom naziva se oproštajna gozba koju je Isus blagovao s apostolima uoči svoje smrti. Vjerojatno je održana po pravilima obredne pashalne večere. Dvanaestorica apostola na večeri predstavljaju dvanaest plemena Izraela što posljednjoj večeri daje karakter univerzalnosti.
Biblijski tekstovi nude dvije inačice izvješća o posljednjoj večeri. Prvu čine izvješća Marka i Mateja, drugu pak izvješća evanđelista Luke i apostola Pavla. Obje govore o istom događaju, ali na različit način. Matejevo izvješće pretpostavlja Markovo i od njega se samo neznatno razlikuje, dok je Lukino i Ivanovo nastalo neovisno o Markovom i od njega se značajno razlikuje. Među teolozima prevladava uvjerenje da bi druga verzija mogla biti starija od prve.
Najstarijim sačuvanim prikazom posljednje večere smatra se diptih na slonovači iz petog stoljeća (Riznica milanske katedrale). Iz šestog stoljeća potječu prikazi zajednice oko stola po modelu antičke gozbe (mozaik u San Apollinare Nuovo, Evanđelistar iz Rossana, Evanđelistar Cambridgea te freska iz Bawita). Na svakom od tih prikaza istaknut je neki od važnih trenutaka Kristove večere: najava izdaje, ustanova euharistije, dijeljenje euharistije.
Od devetog stoljeća na Zapadu se sve češće prikazuje najava izdaje. Motiv nalazimo na patenama i kaležima (bizantska patena iz 9/10 st.), na reljefima iznad vrata crkava (Sv. Martin, Bellenaves, 12. st.) te također u blagovaonicama samostanima (T. Gaddi, S. Croce, Firenca, 1355.; D. Ghirlandaio, Ognissanti, Firenca, 1480.; L. da Vinci, S. Maria delle Grazie, Milano, 1495.-98.).
U četrnaestom i petnaestom stoljeću posljednja večera je nerijetko predstavljena kao uspostava euharistije (D. Bouts, Crkva sv. Petra, Louvain, 1468.). Na evangeličkim prikazima je svedena na simbol (L. Cranach stariji, gradska crkva, Wittenberg, 1547.). U vremenu protureformacije i kasnije umjetnici se uglavnom referiraju na L. da Vincija (iznimku predstavlja Tintoretto!) te posljednju večeru prikazuju kao gozbu.
Najčešći vid prikazivanja posljednje večere je izdaja, a umjetnici ga prikazuju na različite načine: jedan od vas će me izdati (Holbein mlađi, oko 1520.; L. da Vinci, 1495.-98.; Tintoretto, 1592.-94.; El Greco, oko 1570.; Rembrandt, oko 1635.), svi apostoli gledaju prema Judi (San Apollinare Nuovo, 6. st.), Juda poseže za zdjelom (evanđelistar iz Rossana; T. Gaddi, Posljednja večera, 1335.; Ghirlandaio, 1480.), Krist pruža Judi zalogaj, Juda prima zalogaj te umače u zdjelu (slonovača iz Narbone, 9./10. st; freska u San Sebastiano al Palatino, Rim, 10. st; D. di Buoninsegna, 1308.-11.; P. Lorenzetti, 13. st., Donja crkva u Asizu).
Drugi vid prikazivanja posljednje večere je uspostava euharistije. Dok u srednjem vijeku taj vid nije čest (Vatikanski evanđelistar, 1220.), D. Bouts ga (1468.) snažno apostrofira, a u protureformaciji posljednja večera se često prikazuje kao uspostava prve mise (Tizian, 1544; Tintoretto, 1547; F. Ribalta, 1606.; Rubens 1610.-15.; Poussin, 1642.; Tiepolo, 1745.-50.). U španjolskom slikarstvu Krist drži hostiju i kalež kojima se apostoli klanjaju (J. Serra, oko 1370.; J. de Juanes, prije 1579.; F. Ribera, 1606.).
Treći vid prikazivanja posljednje večere je dijeljenje euharistije, u istočnoj umjetnosti poznat kao pričest apostola: stol večere je zamijenjen oltarom iza kojega stoji Krist, a apostoli – među njima je nerijetko i Pavao – prilaze Kristu da prime pričest (Codex purpureus Rossanensis, 6. st.). Od polovice šestog stoljeća taj se vid susreće na patenama (na pateni iz Rihe, 577. – tu je Kristov lik udvostručen: jedan daje hostije, a drugi kalež), u časoslovima (Très Riches Heures, oko 1410.), psaltirima i evanđelistarima (Rabulla codex, Evanđelistar iz Cambridgea), a također je čest ukras bizantskih crkava (Sv. Sofija u Kijevu, 11. st.). Na Zapadu je prikazivanje posljednje večere kao dijeljenje euharistije zaživjelo osobito u vrijeme protureformacije (Veronese, Ribera,1651.; P. P. Rubens, 1630.).
Osim likova, najvažniji elementi kompozicije posljednje večere su: stol, hrana i posuđe. Stol je tijekom stoljećâ dobio dva osnova oblika: na Istoku se ustalio polukružni stol (i tzv. sigma-stol), a Zapad je taj oblik rano napustio i od srednjega vijeka ga zamijenio raznim oblicima koji variraju od ovalnoga preko potkovičastoga do pravokutnog. Pravokutni se prvi puta pojavljuje u evanđelistarima iz desetog stoljeća, a kasnije je sve češći. Tintoretto je (1590.-94.) stol postavio dijagonalno u sliku. Vjerojatno pod utjecajem studija antike na Zapadu se u 17. i 18. stoljeću ponovo pojavljuje polukružni oblik (N. Poussin, 1640.).
Hrana i posuđe su na početku nestalni elementi u prikazivanju posljednje večere. Na prvim prikazima vidimo zdjelu i ribu, nekoliko kruhova i kalež. Na reljefu propovjedaonice u Volterri svaki apostol ima pred sobom ribu. Dok su u srednjem vijeku na stolu uglavnom ribe, kruh i kalež, u renesansi i baroku posljednja večera je gozba s punim stolom (Tintoretto, 1592.-94.), na kojemu su ponekad i specijaliteti kraja kao šunka i boce s vinom (vitraj u St. Maria, Soest, oko 1500.; J. Bassano, 1546.).
Krist je uvijek središnji lik posljednje večere. Na najranijim prikazima na Istoku Krist je smješten na lijevi kut stola, a u spomenutom Evanđelistaru iz Cambridgea po prvi puta je u sredini stola. Kristov položaj ovisi o tome koji se trenutak večere ističe. Na prikazima posljednje večere u refektorijima samostana Krist u pravilu sjedi u sredini.
Uz Krista su na večeri apostoli. Njihov broj varira. Na ranim prikazima vidimo trojicu, (slonovača iz Milana), petoricu (freska u Bawitu), šestoricu (katakombe San Calisto, Rim, 3. st.) i dvanaestoricu (freska u San Apollinare Nuovo). Od srednjega vijeka apostola je redovito dvanaest, a grupirani su ili iza ili oko stola. Juda i Ivan su uvijek istaknuti. Mjesto lijevo uz Krista je najčešće rezervirano za Ivana. Prvi poznati prikaz s Ivanom naslonjenim na Krista nalazi se u Evanđelistaru iz Strahova u Pragu (oko 980.), a od 12. stoljeća Ivan često spava (oltar u Kolsterneuburgu, 1181.; A. Castagno, 1447.-49.; D. Ghirlandaio, 1480.). Juda je na različite načine istaknut među apostolima: on pruža ruku prema zdjeli (Evanđelistar iz Rosana; Ruska ikona, 1497), ima oko sebe crni nimbus (San Marco u Firenci), krade ribu (K. von Soest, 1404.), prima od Krista zalogaj (D. di Buoninsegna, 1308-11), u ruci drži vreću (Perugino, oko 1500.; S. Ushakov, 1685), uz njega je zmaj (reljef na propovjedaonica u Volterri), đavao (Biblija siromaha iz Wolfenbüttela, 14. st.) ili pas (Veronese, 1573.) i najčešće sjedi sam na jednoj strani stola (A. de Castagno, 1447.-49.; D. Ghirlandaio, 1480.; Signorelli, 1502.; Tintoretto, 1592.-94.). Leonardo da Vinci je brižno naslikao portrete svih apostola, podijelivši ih u četiri grupe po tri lika.
Posljednja večera Leonarda da Vincija je jedno od najvećih ostvarenja svjetske umjetnosti. Radi se o zidnoj slici veličine 422 x 904 cm na kojoj je predstavljen trenutak nakon Isusovih riječi: Jedan od vas će me izdati. Slika je pretrpjela mnoga oštećenja. Prvi puta je restaurirana 1726., a od 1953. započela je radikalna restauracija djela koje je u međuvremenu potpuno restaurirano. Od nastanka do danas djelo je ovijeno mnogim tajnama, a fantastične priče o njemu ne prestaju. Ni jedno umjetničko djelo nije toliko kopirano ni toliko zlorabljeno u promidžbene svrhe i izrugivano kao Leonardova Posljednja večera.
