Predstavljena knjiga ‘Priručnik za život u Hrvatskoj’ Mikija Bratanića

Tiskano izdanje knjige ”Priručnik za život u Hrvatskoj” Mikija Bratanića u utorak je predstavljeno u Matici hrvatskoj u Zagrebu.

Knjiga “Priručnik za život u Hrvatskoj” zbirka je članaka, kolumni koje je autor objavljivao na našem portalu, a u kojima je na vrlo jednostavan način objasnio određene povijesne teme koje široj hrvatskoj javnosti ni danas nisu jasne jer se desetljećima s njima
manipuliralo.

U ime domaćina, Matice hrvatske, nazočne je pozdravio njen tajnik za ogranke Mihovil Antić. Publici se potom obratio Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske.

U uvodu u ovu večer istaknuo kako je Matica hrvatska potpisala ugovor o suradnji s Fakultetom hrvatskih studija, te izrazio zadovoljstvo da se ta suradnja u praksi ostvaruje u i na primjeru ove knjige koja se predstavlja.

1 od 21

Pohvalio je u svom govoru rad Ogranka Matice hrvatske u Splitu te je zahvalio autoru knjige na doprinosu u napretku rada Ogranka.

Šterc: Daleko viša razina od amaterske

Knjigu je predstavio naš poznati demograf prof. Stjepan Šterc koji je pohvalio način na koji je autor koncipirao knjigu, te istaknuo kako, premda autor voli istaknuti da je amater u istraživanju povijesti, knjiga ipak ima daleko višu razinu od onog amaterskog.

Matija Štahan se zbog zdravstvenih problema nije mogao pridružiti predstavljačima kako je bilo najavljeno, pa je ulomke iz njegove recenzije publici pročitao sam autor.

Na kraju se nazočnima obratio i sam autor knjige Miki Bratanić, koji je predstavio svoj dugogodišnji rad iz više područja, te istaknuo kako je ova knjiga zaokruživanje njegovog aktivizma na području povijesnih i društvenih tema.

Knjiga olakšava javnosti stvaranje jasnije slike o našoj povijesti

Knjiga “Priručnik za život u Hrvatskoj” predstavlja, prema njegovim riječima, poveznicu između znanstvenih kompleksnih informacijskih izvora i šire javnosti. Ona jednostavnim jezikom razumljivog običnom čovjeku objašnjava te kompleksne teme i olakšava javnosti stvaranje jasnije slike o našoj povijesti.

Civilizacijska dužnost je rekonstruirati davno zadani informativni  povijesni okvir koji je skrojen isključivo prema interesima velikosrpsko jugoslavenske politike, te ga staviti upravo u civilizacijski okvir koji odgovara povijesnim činjenicama i istini.

Kroz nekoliko primjera iz današnjice autor Miki Bratanić i predstavljač Stjepan Šterc pokazali su kako zaista ovo nisu davno svršene povijesne teme, već vrlo aktualne teme, koje se kroz medije i danas prezentiraju javnosti iz onog starog zadanog jugoslavenskog
informativnog okvira.

Način na koji se mi danas odnosimo prema Jugoslaviji i njenim nekažnjenim stoljetnim masovnim zločinima, pokazuje kakvi smo mi kao pojedinci i kakvi smo mi kao društvo, zaključio je autor. Predstavljanju knjige “Priručnik za život u Hrvatskoj“ nazočio je i
predstavnik Fakulteta hrvatskih studija, gospodin Ivan Perkov, prodekan za nastavu.

Publika je vrlo toplo i srdačno pozdravila ovu knjigu čiji su joj članci već od prije poznati, jer su bili objavljivani na našem portalu, te su dostupni za čitanje kako na portalu, tako i na autorovoj mrežnoj stranici.

Knjiga “Priručnik za život u Hrvatskoj” obogaćena je vrlo pohvalnim
recenzijama koje su napisali povjesničarka Vlatka Vukelić, demograf
Stjepan Šterc, sociolog Zlatko Miliša, te kolumnist Matija Štahan.
Isječci iz recenzija krase korice knjige, a mi ih ovdje donosimo u
cijelosti.

Recenzija Matije Štahana

„Ružno je lijepo, a lijepo je ružno / Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno“, graktale su vještice-proročice s početka Shakespeareova Macbetha. Proročanska snaga njihovih riječi nije se zadržala samo u okviru jedne od glasovitijih Bardovih tragedija, nego je uvelike prerasla i u amblem naše suvremenosti. Vrijednosti izokrenutih naglavce, kužno uzdušje zastranjenja i zabluda našega vremena, skriveno u magli narcizma i nihilizma, ne truje samo ono lijepo u estetici, nego zamračuje i druge dvije kategorije antičkih vrlina još iz pretplatonskih vremena, a to su – uz „lijepo“ – „dobro“ i „istinito“.

U današnjoj Republici Hrvatskoj, državi neovisnoj već trideset godina čije stanovništvo nominalno pretežito baštini kršćanski sustav vrijednosti, svakidašnji ekstrakt maglenog i kužnog zraka Shakespeareovih suđenica redovito upijamo s novinskih stranica i svjetlećih ekrana, pounutrujući njihovo sivilo.

U takvome medijskom kontekstu, nema mjesta za kolumne poput onih Mikija Bratanića; u takvome kolopletu vijesti i komentara prevladava negativan, ciničan i pesimističan pogled na hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost.

Ljubav prema vlastitom

Dok Bratanić afirmira vrijednosti na kojima se hrvatsko društvo temelji – državotvornu svijest s ciljem što izvire iz ideala nacionalne neovisnosti kao preduvjeta individualne slobode – hrvatski medijski kompleks izvrće ideale za koje su naraštaji umirali, instrumentalizirajući nacionalne i braniteljske vrijednosti za samomrzeću, protuhrvatsku propagandu. Ljubav prema vlastitomu prikazuje se kao mržnja prema drugome, a istinske pogreške i tragedije kao simbolički teret kojega se Hrvatska nikada neće moći osloboditi i zbog čega je – otprilike kao Macbeth i ini tragični junaci – jednostavno predodređena za propast. Za suvremeni je medijski diskurs priča o nacionalnom oslobođenju – odnosno, Domovinski rat okončan 1995. godine – izraz hrvatske mržnje prema drugima.

Porobljavanje Hrvatske, eksploatacija njezinih resursa i istrebljivanje njezina stanovništva – to jest, komunistička revolucija iz 1945. godine – za hrvatske je srednjostrujaške medije trijumf ljubavi i čovječnosti.

Ružno je lijepo, a lijepo je ružno. Da hrvatski medijski svemir kojim slučajem odražava vrijednosne konstelacije tridesetogodišnje države stvorene u ratu s dominantno katoličkim stanovništvom, kolumne poput Bratanićevih u njima ne bi bile rijetko viđena iznimka, nego pravilo. Ovako, one se nalaze na rubovima hrvatskoga medijskog prostora, koji je – svim financijskim i kadrovskim nedostacima unatoč – u digitalnom informacijskome polju još uvijek jedini nositelj hrvatskoga suverenističkoga nacionalnog kontinuiteta.

Sizifovski posao

Bez kompleksa i predrasuda – a zapravo pukih krivotvorina politizirane jugoslavenske pseudohistoriografije – Bratanić pitko i čitko raščlanjuje neuralgične točke hrvatske povijesti i politike, ne mareći za paradoks po kojemu branitelji vrijednosti tridesetogodišnje Republike – dakako, u interpretaciji onih kojima je vrijednosni normativ ukotvljen u svibnju 1945. godine – bivaju stjerani u sferu tobožnjega ekstremizma, dok bi u kontekstu suvremene Hrvatske, premda takvi dominiraju i arbitriraju u najtiražnijim medijima, ekstremistima trebalo smatrati upravo navedene tražitelje i promotore „crvene niti“ kontinuiteta s komunističkom Jugoslavijom. „Unutarnji neprijatelji, pojam kojim su nas desetljećima plašili“, kako ispravno primjećuje Bratanić, „zapravo su oni sami“.

Osim što se bavi gotovo sizifovskim poslom ispravljanja pogrešno postavljenih narativa o hrvatskoj povijesti, Bratanić demistificira i uzroke takva stanja u hrvatskoj sadašnjosti.

Problem nije u drugima

Nisu nam, naime – kako glasi još jedna od medijskih krivotvorina novinske srednje struje – problem neki drugi, nego, kako piše Bratanić: „Hrvati i Hrvatska, preciznije rečeno hrvatska politička elita, koja još uvijek nije u svojim glavama uspostavila suverenost na cijelom teritoriju mozga“. Dok mozak jednih, nerijetko nositelja moći, još uvijek u većoj ili manjoj mjeri pripada Partiji, mozak onih drugih, koji imaju pretenzije preuzeti moć, nerijetko još uvijek nije spoznao sve implikacije državne neovisnosti. Takvo stanje već desetljećima traje zbog fenomena koji Bratanić lucidno oslikava kao „industriju sluga“; autentičan hrvatski proizvod, s pečatom izvornosti i izvrsnosti, a koji onemogućuje „industrijsku revoluciju“ kreiranja političke i intelektualne elite koja će opći interes nacionalnog samoodlučivanja postaviti kao svoj vrhovni cilj.

Opterećen dvjema vrstama političkih figura: natprosječnom količinom industrijski, kao na tekućoj vrpci proizvedenih više ili manje slatkorječivih sluga – od kakvih se sastoji aktualna hrvatska politička nomenklatura kao dostojan nasljednik one komunističke – te rijetkim, gotovo somnambulnim vizionarima poput Starčevića ili Tuđmana, hrvatska politika i društvo još uvijek čekaju, ako ne „industrijsku revoluciju“ koju Bratanić priziva, a ono barem evoluciju koja neće ovisiti o jednome proroku, nego o širemu nacionalnom konsenzusu i svijesti o zajedničkome dobru. Onima koji će jednom činiti tu kritičnu masu Bratanićevo štivo nedvojbeno će biti koristan „priručnik“. A dotada? Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.

Recenzija Stjepanja Šterca

Čitajući s posebnom pažnjom priručnički sadržaj hvarskog autora sa splitskom adresom Mikija Bratanića namijenjen za život u Hrvatskoj i razmišljajući potom o poslanim porukama od naslova do zaključaka pojedinačnih tekstova, inače objavljivanih na portalu Narod.hr, morate ostati i sami zadivljeni i iznenađeni kako je uopće moguće takvo ljudsko i posebno razmišljanje zaobići u hrvatskoj političkoj, znanstvenoj i inoj svakodnevnici. Pogotovo što dolazi s obrazovne, društvene, prostorne, radne i životne razine tako suprotne od provedbene političke, a po racionalnom i identitetskom poimanju hrvatske stvarnosti toliko potrebne generacijama koje dolaze.

Naslovima nam već definirani poučci u slijedu: Uvodnik, Ne spominjite Jugoslaviju uzalud, Vukovarske sjene, Krivo srastanje, Nostalgičarski iluzionizam, Jasenovac – zločin nakon zločina, Dijaspora – hrvatsko ružno pače, Zašto je potrebno sjećanje, Kako ljudski vagati i Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid, jasno ukazuju na sadržajno usmjeravanje autorskih misli i spoznaja. Vrijednosne su kategorije, vezane za hrvatsko društvo i hrvatski identitet, usmjerene izravno na ključne probleme hrvatske političke zbilje: povijesno potvrđenu hrvatsku šutnju, mirnodopske uzmake, prihvaćanje vječne krivnje za sve u prošlosti, jednostavne zaborave, trajne odlaske i slične sadržajne, već u hrvatskoj svakodnevnici ustaljene forme.

Iskreni, razumni i ljudski pogled

Ukazujući na potrebu razumijevanja života u Hrvatskoj, u svakom se zasebnom tekstu autor uzdiže iznad ustaljenih pristupa i usporednim tumačenjima nastoji pokazati složenost pritisaka na Hrvatsku, kako bi razumijevanje i onima bez posebnih identitetskih emocija bilo jednostavnije i prihvatljivije. Posebna je važnost zahvaćena širina anacionalnog i zapravo protuhrvatskog djelovanja kao povijesne konstante iz oba smjera: unutrašnjeg i vanjskog, te poimanje značenja hrvatskoga nacionalnoga i lokalnoga hvarskoga demografskog nestanka za hrvatsku budućnost.

Najnovija zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni vezana za stradavanja u Hrvatskoj i Hrvata općenito, najbolja su potvrda autorskih promišljanja u Priručniku i njegovih utvrđenih zakonitosti kako se u Hrvatskoj zapravo s prolaskom vremena ništa ozbiljnije nije niti promijenilo. Korištenjem istih obrazaca pripisivanja krivnje i javnih pritisaka na hrvatsku državu i populaciju kao i u vremenima hrvatske neslobode, jasno se potvrđuju autorove opservacije, uočene zakonitosti i priručničke životne mudrosti. I trebaju ih svi pročitati, razmisliti o njima i time postati bogatiji za spoznaje oko kojih su možda bili u dilemi.

Iskreni, razumni i ljudski pogled na hrvatsku prošlu i suvremenu zbilju moguće je nakon čitanja shvatiti kao idealističku želju za promjenama, povezivanjem ukupne hrvatske populacije rasute poput sjemena diljem Zemlje, usvajanjem identitetskih vrijednosti i potrebnim postupanjem u interesu mladih koji dolaze i izvjesne budućnosti hrvatskog društva i prostora.

Sadržajno je Priručnik poput pjesme koja ostavlja tragove u mislima, emocijama i željama, poput vrijednosti koja nam nedostaje i zamisli koju želimo.

Recenzija Vlatke Vukelić

Miki Bratanić u maniri pravog francuskog novovjekog prosvjetitelja nizom svojih feljtona poučava zajednicu koja mu je i kojoj je dostupan. U suvremeno doba koje sve više ignorira pisanu riječ, u kojem je kultura pisane riječi svojstvena generaciji dinosaurusa, Miki je pronašao ključnu formu/formulu za dopiranje do širih društvenih slojeva. To je forma feljtona koju autor vrlo vješto koristi u promicanju općih vrijednosti za koje procjenjuje da ih hrvatska javnost loše ili pak površno percipira.

U izrazu je blag i blizak većini čitatelja elektroničkih medija, dok je u odabiru tema izuzetno aktualan, ne propuštajući lirično-stručno komentirati sve što izaziva javnu pozornost. Upravo u ovoj sintagmi i leži čar Bratanićevih feljtona, jer su oni u isto vrijeme i poučni i stilski dotjerani, gotovo poetski, a opet iznimno korektni. I nije tu Bratanić samo onaj koji kroz vlastite riječi poučava, on čitatelja tjera da misli, da pogleda stvarnost oko sebe, da se zapita o stvarima koje je nekada poimao kao dogmatske. Profesionalni novinari prenose vijesti, no ljudi poput Mikija Bratanića šire ideje. Iako je sklon kritici društva, Miki to čini na konstruktivan način, nudeći cjelovita rješenja, upućujući pri tome na paradoks koji potencijalno može nastupiti ignoriranjem određenih tema.

Novi koncepti, stare vrijednosti

Prosječni hrvatski čitatelj danas glavninu koncentracije dok čita tekst putem elektroničkih medija ima kulminiranu u kartici teksta. To je obrazac kojega se i Miki drži. Međutim, često je unutar tako skromnog rečeničnog korpusa teško tako sažeto i jasno koncipirati osnovne misli. U ovom korpusu tekstova/feljtona, jasno je kako je autoru to itekako pošlo za rukom te on gotovo kao da stvara neki novi novinarski stil. Lišen je pseudointelektualnih naklapanja, ali je kroz svoje tekstove društveno aktivan/aktualan. Moramo biti svjesni i trenutka u kojem Bratanić stvara, a to je povijesni trenutak u kojem su okosnica društvene i poslovne elite pitomci Šuvarove reforme.

Svjestan upravo te stvarnosti, Bratanić se direktno obraća njima/nama u nizu jasnih poruka o društvenim devijacijama koje se još mogu sanirati.

Opširne znanstvene analize velikom broju prosječnih Hrvata danas su ili teže dostupne ili, što je još gore, nisu zanimljive. Te nove koncepte, stare vrijednosti i ideje za bolju budućnost Bratanić je vješto sumirao u svom pogledu na hrvatski trenutak. Upravo ovakvi feljtoni jednom će poslužiti za neka buduća povijesna istraživanja, kada danas bude jučer i kada će se istraživati duh obična čovjeka, van elitnih sustava koji se znao izboriti da se njegove misli malo dalje čuju…

Recenzija Zlatka Miliše

Autor u knjizi (zbirci svojih objavljenih priloga na portalu Narod.hr) preuzima primjere iz prošlosti, kao mitska mjesta hrvatske povijesti, s nakanom da napiše priručnik za sadašnjost te pridonese rješavanju problema koji opterećuju sadašnjost. Odabirom osjetljivih tema iz prošlosti dviju država, Jugoslavije i Hrvatske, uspio je u svojoj nakani: ukazati na smjernice kako iz povijesnih iskustava popraviti hrvatsku stvarnost, učiniti ju jasnijom, jer smo se za nju krvavo borili.

Dajući određene savjete za budućnost, pokušava objasniti uzroke tih povijesnih događaja kako bi pridonio njihovu rasvjetljavanju, što je veliko opterećenje svakodnevnice, a osobito političkog aspekta. Autor u knjizi osjetljivim povijesnim temama pristupa iz osobnog kuta, ali mu vlastite opservacije nisu smetnja zauzimanju realnog stava prema događajima koji su obilježili zadnjih 80-ak godina hrvatske povijesti. Većina poglavlja počinje upečatljivim povijesnim primjerom, koje tumači osobnim tumačenjem toga događaja, ali na kraju uvijek završava mirnim tonom, što daje dojam nepristranog pristupa odabranim temama: „Jer budućnost nije ništa drugonego povijest, ponovljena ili poboljšana. Budućnost je ono što smo napravili danas s iskustvom od jučer.’’

Jednostavni stil

U teškim temama iz prošlosti traži moguća rješenja naše sadašnjice koja je poviješću preopterećena. Pristup temama je iz osobnog iskustva, što ne umanjuje analizu jer ne pristupa „navijački”, apriorno…

Takav pristup karakterizira cijeli rukopis, čitanje i razumijevanje čini lakšim, uvjerljivijim, a autora pristupačnijim i intrigantnijim. Jednostavnim, lepršavim stilom tekst čini prohodnim čemu zasigurno doprinosi njegov neosporni književni talent. Autor je svjestan da je većina naših sadašnjih problema upravo iz recentne povijesti, a implicitna po uka knjige je da kada raščistimo s avetima prošlosti, budućnost će nam biti lakša. Jer ako život nastavimo s neriješenim povijesnim pitanjima, on će dalje biti opterećen, obilježen podjelama i sukobima, što će olakšati manipulacije i/ili indoktrinacije, kako nekada, tako i danas. „Samo ako budućnost postane jača od prošlosti, pokrene se sadašnjost” (E. Fischer).

Vjerujem da je i završni citat, koji navodim u ovom osvrtu, velikana književnosti moguće bila misao vodilja autora Priručnika: „Postoji samo ona točka u kojoj se sastaju prošlo i buduće.

U toj točki cijeli je naš život” (L. N. Tolstoj).

Tiskano izdanje knjige bit će promovirano u Splitu idući tjedan u četvrtak 7.3. u Sveučilišnoj galeriji u 19 sati.