Pročitajte propovijed nadbiskupa Puljića s Bleiburga: “Ovo vrijeme traži nove ljude, stvaratelje novog svijeta, nove i drugačije Hrvatske i Europe”

Foto: snimka zaslona

Na Bleiburgu je svečano obilježena 73. obljetnica jedne od najvećih tragedija u hrvatskoj povijesti.

Na početku mise u 12 sati hodočasnicima se obratio vlč. Tomislav Markić, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, a svetu je misu predvodio je zadarski nadbiskup i predsjednik HBK mons. Želimir Puljić.

(FOTO) Uz rigorozne kontrole policije, 10 000 ljudi obilježilo obljetnicu stradanja na Bleiburgu, mons. Puljić: “Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednica i naroda”

U nastavku pročitajte propovijed mons. Želimira Puljić u cjelosti.

“Pamćenje je identiteta obitelji, zajednice i naroda”

1. Euharistijsko slavlje koje počinjemo slaviti vodi nas na Kalvariju na kojoj se dogodila žrtva po kojoj smo spašeni i otkupljeni. Osnaženi Kristovom smrću i uskrsnućem mi se bez straha i bojazni obraćamo Ocu nebeskome i kličemo: Isuse, spasi nas! Kriste, usliši nas! Bleiburg je metafora mučenja, progona i pogibije silnog mnoštva naših sunarodnjaka. Zato se ovdje svake godine spominjemo u molitvama svih znanih i neznanih stradalnika koji su bez procesa i suda umirali po logorima i grobištima: od Dravograda, Kočevskog roga, Maribora i Tezna do Ogulina i Gospića, od Maceljskih šuma i Jazovke do Jasenovca i Gline, od Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče, Zenice i Mostara. Crkva je duhom molitve i pijeteta od samih početaka imala praksu moliti za pokojne, kako u crkvama tako i na mjestima gdje su poginuli ili bili pokopani. I ovogodišnje okupljanje vas hodočasnika iz svih dijelova Lijepe Naše, Europe i svijeta u znaku je vjere, molitve i poštovanja prema žrtvama kolektivnog stradanja koje su počinili jugoslavenski partizani po okončanju Drugog svjetskog rata, a koje se desetljećima zatiralo, pravdalo ili umanjivalo.

Sve nas, dragi hodočasnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije, Europe kao i sve vas u Domovini i inozemstvu koji nas pratite posredstvom radija i televizije, ova svečanost vodi sedam desetljeća unatrag. I dok neki pitaju treba li se stalno vraćati u prošlost i razmišljati o onomu što se davno zbilo, Jahve u Bibliji određuje neka se događaji ne zaboravljaju i neka se svake godine obilježavaju (usp. Izl 12,14, Izl 13,10). Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda. A sveta Misa, kao veliki spomen i sjećanje na svetu gozbu ljubavi, osobito je mjesto našeg urastanja u hod pamćenja i spasenjske povijesti. Ona je znak i naše kršćanske odgovornosti za lice Domovine koje treba odsijevati u njezinim uredbama i zakonima. Jer, „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127, 1). Istina, ima ih koji misle kako je „domovina ostatak iz romantičarskog doba”. Mi sljedbenici starozavjetnih obećanja i svjedoci uskrsnih zbivanja vjerujemo kako Domovina ima svoje teološko mjesto u našem hodočasničkom životu. Naime, otkad je Krist ušao u ovaj svijet i prošao zemljom čineći dobro, on je usmjerio ljudski hod prema nebeskoj domovini.

Sveti Bogdan Mandić kao zagovornik

2. U odnosu prema ovozemnoj i nebeskoj domovini izvrstan primjer pruža nam naš sunarodnjak sveti Leopold Bogdan Mandić koga danas liturgijski slavimo. On se rodio u zaljevu hrvatskih svetaca, u Herceg-Novom, u obitelji Petra i Karoline, rođene Carević, kao predzadnje, jedanaesto dijete. Pradjedovi su mu porijeklom iz Bosne, odakle su u bijegu ispred Turaka stigli u Zakučac u drevnu Poljičku republiku, a odatle u Boku Kotorsku. Svojih zadnjih četrdeset godina Leopold je proveo u Padovi gdje je njegova „zlatna ruka” blagoslivljala i penitente odriješivala. Kako je lijepo imati prijatelja „zlatne ruke”, koji razumije i pomaže djelima i savjetima. A poznato je da su ga tražili radnici i studenti, profesori, intelektualci, vojnici i časnici, časne sestre i redovnici, svećenici i biskupi.

Ljudi su se stoljećima obraćali svecima u različitim potrebama i prigodama, a svetišta, kapele i oltari bili su i ostali okupljališta vjernika koji pomoć traže. Osobito su to bila marijanska svetišta kao „sklonište duša, ribara i mornara”, gdje „vise zavjetni darovi, siromašnog, pobožnog puka, a mnoge uzdahe čula je Gospina slika stara” (Alfirević). A takvih mjesta i ljudskih potreba bit će dok je vijeka i svijeta. Jer, čovjek se sâm ne može spasiti, pa mu je potrebna pomoć i zagovor s neba, kao i savjet dobrih i svetih ljudi. A naš Leopold je to znao lijepo i umješno obavljati. Stoga su mu ljudi rado dolazili, svoje grijehe i slabosti ispovijedali i vraćali se preporođeni i s blagoslovom svojim domovima i svojim obiteljima.

3. Vratimo se za trenutak temi ratnih užasa, patnje i muka znanih i neznanih stradalnika diljem Europe, od rimskih careva iz prvih stoljeća, do veleprevrata u Francuskoj (1789.) i onoga u Rusiji (1917.). Ovih dana napisao je jedan komentator kako se „ista priča ponavlja već stoljećima”. Tako je, veli on, „ideja jednakosti, bratstva i slobode svojom revolucionarnom metodom proizvela pod brojnim giljotinama more nevine krvi diljem Francuske”. Isto se ponovilo kad je u Europi došlo do sraza dviju bezbožnih ideologija fašizma i komunizma tijekom Drugoga svjetskoga rata. Naime, borba za društvenu jednakost pod zastavom „klasne ideologije” urodila je užasima Gulaga i Golih otoka. A ideja nacionalne slobode pod „sotonskom firmom rasnih zakona” urodila je užasima ubijanja i koncentracijskih logora (A. Mateljan, Sveti Duje 2018).

Pogledajmo sada dva primjera. Jedan iz okružja opake i bezbožne ideologije fašizma, a drugi iz okružja opake i bezbožne ideologije komunizma; otprilike u isto vrijeme. Mlada Židovka Etty Hillesum nastradala je 1943. u Auschwitzu. U njezinom dnevniku čitamo: „Vjerujem da mogu podnijeti sve nevolje života i ovoga vremena. I kad opasnost postane bezizlazna, pa ne znam kako do slobode, uvijek mi ostaju sklopljene ruke i molitva na koljenima”. Kolike su se takve molitve uzdizale nebu u susretu s nasilnom smrću iz brojnih stratišta diljem Europe? Posebice iz onih 1700 masovnih grobišta u kojima su stradali naši sunarodnjaci diljem Slovenije (600) i Hrvatske (850), BiH (90) i Srbije (180). Njima su se danonoćno pridruživali članovi njihovih obitelji, prijatelji i rodbina. Oni su, naime, u tim tamnim trenutcima mržnje, prezira i progona, upućivali svoje molitve Svjetlu života s nadom ponovnoga radosnoga zagrljaja.

Potresno pismo nerođenom djetetu majke koju su ubili partizani: “u nebu, moj nježni anđele, vidjet ću tvoje lice, a ti svoju majku”

4. To dobro oslikava potresno „Pismo nerođenom djetetu” koje je napisala Ivanka Škrabec, žena slovenskoga domobrana koju su partizani umorili 3. lipnja 1942. skupa s djetetom u njezinoj utrobi (Roman Leljak, Huda jama, 2015.). Jedne večeri, naime, odveli su je do šumarka i zapovjedili neka sama iskopa grob. Molila ih je žarko neka je puste živjeti još koji mjesec dok joj se rodi dijete, koje je očekivala s oso¬bitom radošću i blaženom čežnjom. A ono je bilo plod kr-šćanske ljubavi u kojoj je živjela sa svojim mužem Francom. Molba je bila grubo odbijena. A nastrani zapovjednik je odlučio kako „jedna takva baba nije ni met¬ka vrijedna”, pa su je zvjerski zadavili i ba¬cili u rupu koju je sama iskopala. Ova je mučenica prije smrti napisala potresne riječi svomu nerođenomu djetetu:

„Još nekoliko sati i bit će kraj moga života o, moj nježni anđele! Kako bih voljela vidjeti tvoje nasmijano lice, koje bi me razveselilo! O, moje dijete, moj nježni, bijeli cvijete! Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice. Mirno spavaj blizu moga srca, koje te toliko voli. Kad sam te prvi put osjetila u tijelu počela sam sanjati kako ću te donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Nažalost, doskora oblit će te moja krv. S majči¬nom krvlju, punom ljubavi, bit ćeš kršteno… A onda u nebu, moj nježni anđele, vidjet ću tvoje lice, a ti svoju majku. Tada ćeš prvi put izgovoriti: Mama”. Hvala ti, Ivanka, na ovom divnom svjedočanstvu čestite žene i majke. Neizmjerna ti hvala što si svoje srce oslobodila od osjećaja mržnje prema onima koji su te mučili i zadavili. Hvala ti što i nas potičeš gledati na Blajburšku tragediju nekim drugim i drugačijim očima; očima vjere i opomene, očima nade i pouzdanja. Zbog toga nam je Bleiburg opomena i poziv gledati na prošlost očima vjere i s pogledom uprtim u Onoga koji vodi povijest ljudi i naroda.

“Vrijeme u kojem živimo traži nove ljude”

5. Vrijeme u kojem živimo traži nove ljude, stvaratelje novog svijeta, nove i drugačije Hrvatske i Europe. Na potezu su angažirani kršćani koji se nadaju, vjeruju i ljube, koje prožima duh evanđelja pa su kadri živjeti i svjedočiti mir, ljubav i toleranciju. Pred iskustvom netrpeljivosti zbog čega su i Hrvatska i Europa u XX. stoljeću gorjeli u plamenu mržnje i prezira, današnji poklonici Kristovoga križa i štovatelji križnih putova naše stradale braće, osjećaju se pozvanima svjedočiti i propovijedati utopiju mira, ljubavi, praštanja i povjerenja, kako bi nas Gospodin očuvao od „kuge, glada, rata i zla vremena”, a našoj Domovini udijelio trajnu stabilnost i toliko žuđen mir i slobodu, koju su nam izvojevali naši hrabri branitelji.

Zahvalni smo Bogu za očeve i majke jer su stoljećima bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti, te bili ponosni na svoje kršćansko i hrvatsko ime. Radosni smo i zbog tolikih mladih koji su otkrili Krista kao jedinoga i pravoga prijatelja komu mogu povjeriti svoje brige i svoje probleme. Nedavno sam to osjetio u Ciboni na koncertu mladih koji su dva i pol sata pjevali Isusu, Mariji, Duhu Svetome sa znakovitim naslovom „Progledaj srcem”. Gledati srcem pomaže nam Isus koji se zato rodio i čovjekom postao kako bi nas spasio i otkupio. I ostavio nam svoju riječ i euharistiju kao našu popudbinu i hranu. A euharistija, koju slavimo i namjenjujemo za našu stradalu braću, „napunja dušu milošću i otvara zalog buduće slave”. Ona nas osposobljava gledati stvari nekim drugim očima; očima srca i vjere, pa već ovdje anticipiramo novo nebo i novu zemlju. Ona nam najavljuje uskrsno svjetlo po kojemu bivamo sposobni „gledati srcem obećanja buduće nade”. I otkrivati kako brojna stradanja i žrtve za slobodu imaju svoj puni smisao samo ako ih se poveže s kalvarijskom žrtvom Sina Božjega koji nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem spasio i oslobodio. I utemeljio Crkvu u kojoj nastavlja po euharistiji živjeti među nama.

“Danas na Blajburškom polju kličemo i molimo: Dođi Gospodine Isuse!”

6. Isus je, dakle, među nama; naša popudbina i neprolazna hrana koja nam je potrebna na putovanju u ovom prolaznome svijetu. U svakoj svetoj Misi obnavlja se milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Stoga, Njemu, jedinome Otkupitelju i Spasitelju čovjeka, danas na Blajburškom polju kličemo i molimo: Dođi Gospodine Isuse! Dođi k nama i nahrani nas svojom Riječju i svojim Tijelom. Dođi u pohode hrvatskome puku i svim narodima ovoga staroga kršćanskoga kontinenta Europe. Pohodi sve naše obitelji koje se raduju Trećem susretu hrvatskih katoličkih obitelji, u rujnu u Solinu.

Narod.hr nastoji objektivno informirati javnost o svim važnim temama iz Hrvatske i svijeta i onim temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima. Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati vas o najvažnijim događajima potrebna nam je Vaša pomoć. Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Ponovi i nama ono što si rekao svojim učenicima u Dvorani Posljednje večere: Vi ste prijatelji moji! Prijateljstvo s Tobom u dobrim i teškim danima bilo nam je izvorom sigurnosti. Ono neka ostane i zalogom naše budućnosti kako bismo bili i ostali vjerni tvome evanđelju, te bili trajno spremni služiti Tebi, braći, Crkvi i Domovini. U duhu one starodrevne pjesme i molitve koju je spjevao isusovac Petar Perica kojega su partizani godinu dana prije Bleiburga ubili skupa sa 60 dubrovačkih intelektualaca na otočiću Daksi, 25. listopada 1944. Ovu je pjesmu napisao prije 120 godina (1900.) za posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu: „Isukrste srcu tvom, s nama naš se kune dom! Dušom, tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć boj! Slava ti kralju, slava ti Kriste. Pred tobom sve je pepeo, prah. Dokle smo tvoji, tko nam što može. Ti si nam snaga, ljubav i strah”. Amen.

Izvor: narod.hr