Dr. sc. Josip Grbac u božićnom se broju kršćanske revije Kana bavi temom, odnosno problemom ljudske komunikacije. Dio članka, uz odobrenje izdavača, prenosimo u nastavku.
Trideseta obljetnica stradanja gradova-heroja Vukovara i Škabrnje
Bilo je potresno promatrati slike s obilježavanja tridesete obljetnice stradanja gradova-heroja Vukovara i Škabrnje. Kao da su taj dan utihnule sve svađe i nadmetanja među ljudima, pogotovo među onim ljudima koji obnašaju važne funkcije u državi i društvu, ali i među običnim građanima Lijepe Naše.
Svi zajedno združeni u poklonu, molitvi sjećanju na sve one nedužne branitelje i civile koji su dali život za svoju domovinu. Među prisutnima, a i onima koji su sve gledali na ekranima, vladala je nekakva šutljiva komunikacija, bez mnogo riječi, nadmetanja, osuda ili prozivanja. Žrtva malobrojnih kojoj svi mi dugujemo zahvalu za svoj život u slobodi ujedinila je sve, i najljuće protivnike.
Prisjetih se tada riječi engleskog premijera Winstona Churcilla koji je tijekom rata za Britaniju, dok su malobrojni engleski avioni na nebu ratovali protiv mnogo brojnijih i jačih njemačkih avijatičara, te na kraju izvojevali pobjedu, rekao otprilike ovako: „Nikada u povijesti tako mnogo ljudi nije dugovalo toliku veliku zahvalnost tako malobrojnima.“
Žrtva svjesno podnesena ne samo za vlastitu dobrobit i vlastiti život nego prije svega za život drugoga i drugih, uvijek je ujedinjavala ljude i budila u njima plemenitost. Takva žrtva nije u ljudima izazivala proteste, bučne povike, gromoglasnost ili nasilje, nego je stvarala jedan novi i plemeniti oblik komunikacije koja je svaku krizu ljudima mogla učiniti podnošljivom.
Novi oblici podjela među ljudima?
Nije li nam možda takav oblik komunikacije među ljudima potreban i u svim našim pokušajima da stanemo na kraj pandemiji koronavirusa? Stječe se, naime, dojam da se u ovoj krizi negdje izgubio takav oblik komunikacije koji će u sebi sadržavati visoku dozu empatije, zahvalnosti, molitve, šutnje.
Komunikacija se svela na podijeljenost između „pozitivnih“ i „negativnih“, cijepljenih i necijepljenih, onih koji smiju raditi i onih koji ne smiju, koji imaju potvrde i koji ih nemaju…
Ovakav oblik komunikacije nužno se svodi na pokušaje da svoja stajališta nametnemo drugima. Apsurdno je pomisliti da su nas razaranja, stradanja, mučenja nedužnih ljudi i sve ono žalosno što se događalo u gradovima-herojima uspjela ujediniti u mislima, osjećajima zahvalnosti, molitvi i šutnji, a da nam sada korona-kriza nameće jedan oblik komunikacije u kojoj prostor rezerviran za individualne i osobne odluke i mišljenja postaje sve manji. Kao da smo stvorili jedan oblik komunikacije u kojoj za svaku svoju osobnu odluku i za svako svoje individualno mišljenje ili stajalište pojedinac ili grupa istomišljenika pošto-poto žele pridobiti druge, žele se nametnuti, katkada uz pokušaj diskvalifikacije onih koji im se neće prikloniti.
Kada su tijekom povijesti harale zaraze kuge, ljudi su se ujedinili i podizali crkve sv. Roku, zaštitniku od kuge. Takve brojne crkve postoje još i danas i često stoje na ulazima u gradove. U sadašnjoj krizi mi gradimo zidove podijeljenosti među ljudima od kojih ćemo se teško oporaviti. Čudno, zar ne?
„Manija javnosti“
Najdjelotvorniji oblik komunikacije među ljudima jest onaj koji se ne temelji na mnogo riječi ili na decibelima glasnoće, nego onaj kada čovjek svojim osobnim primjerom jednostavno nastoji drugoga privući na činjenje dobra. I taj oblik komunikacije kao da sada pada u drugi plan. Kao da svi hoćemo biti „kreatori“ javnoga mnijenja. Kao da pod svaku cijenu svoje osobno stajalište ili razmišljanje hoćemo nametnuti drugima, stvoriti od drugih naše „pristaše“ koji će nas u našem osobnom stajalištu bez mnogo razmišljanja slijediti.
Tako se spontano stvaraju grupacije ljudi među kojima postoje zidovi nerazumijevanja. Pomalo se u naš svakidašnji život uvlače oblici komunikacije koji postoje u nekim primitivnim oblicima političkog sučeljavanja, gdje je svaki član neke druge stranke doživljavan kao „neprijatelj“.
Društvene mreže posebno „obožavaju“ upravo takav oblik komunikacije jer time sebi otvaraju širok prostor svakojakog senzacionalizma koji uzrokuje daljnja raslojavanja među ljudima. U poticanju takve izobličene komunikacije najmanje je važno što je istina, a što nije.
Važno je samo da neka tema izazove u javnosti unedogled maksimalno moguća raslojavanja među ljudima i tako pridonese bogaćenju vlasnika društvenih medija. U takvoj se komunikaciji gubi onaj prostor autentične osobne intime vlastite savjesti, vlastitih osjećaja, strahova, sumnji i istinâ, koji bi u svakom slučaju trebao ostati netaknut i nedodirljiv. Kada netko pokuša prodrijeti u taj osobni i intimni kutak pojedinca, prečesto to graniči s nasiljem. Pogotovo kada taj prodor dolazi od neke institucije, države, medija, društvenih mreža. Svaki obnašatelj neke funkcije u društvu ili državi trebao bi toga biti svjestan.
Istina kao preduvjet komunikacije
Nama je svima jasno da su svaki pojedinac i svaka društvena ili državna institucija dužni raditi za dobrobit cijele zajednice. I tu nastaje problem. Jer, u ovoj pandemijskoj krizi, i onaj koji se cijepi uvjeren je da tako pridonosi vlastitu zdravlju i zdravlju drugih ljudi u zajednici. Ali isto razmišlja i onaj koji se ne želi cijepiti jer je uvjeren da upravo tako može zaštititi i sebe i druge ljude od neželjenih i možda dugoročnih negativnih posljedica cijepljenja, ali istodobno i sačuvati onaj intimni prostor slobode vlastitih odluka.
U ovom trenutku nitko ne može sa sigurnošću tvrditi jesu li u pravu ili u krivu ovi ili oni. Jer i jedni i drugi smatraju da svoja stajališta temelje na valjanim argumentima. Problem nastaje kada ili jedni ili drugi nastoje ta svoja stajališta uporno i silom nametati drugima. Jer se tu sva komunikacija svodi na prepucavanja, „googliranje“ po internetu, traganju za svakojakim znanstvenicima diljem svijeta koji će stati „na našu stranu“.
Još nismo uspjeli uspostaviti ozbiljnu i smirenu komunikacije između „dviju strana“. Nedostaje nam prava i objektivna istina. Istina je preduvjet zdrave komunikacije.
Članak u cijelosti potražite u tiskanom ili eIzdanju Kane.
O autoru
* Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije.
Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.
Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
