Propovijed bl. Alojzija Stepinca za 4. adventsku nedjelju: Evo kako pripraviti put Spasitelju svijeta

Na četvrtu adventsku nedjelju donosimo propovijed bl. Alojzija Stepinca napisanu za vrijeme njegova uzništva u Lepoglavi.

„SVAKA DOLINA NEKA SE ISPUNI, SVAKA GORA I BREŽULJAK NEKA SE SLEGNE; ŠTO JE KRIVO NEKA BUDE PRAVO, ŠTO JE NERAVNO, NEKA BUDE RAVAN PUT! “.  (Lk 3, 5).

1. Nedjelja Adventa.

Dragi vjernici!

Vidjeli smo prošle nedjelje poziv sv. Ivana Krstitelja svojim savremenicima, da priprave u svojim srcima put Spasitelju svijeta, koji dolazi. Vidjeli smo, da njegov poziv ponavlja sv. Crkva kroz vijekove svojim vjernicima. U današnjem pak Evanđelju vidimo način, kako da se pripravi taj put: „Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; što je krivo neka bude pravo, što je neravno, neka bude ravan put.“

Mnogi su naime Židovi u njegovo vrijeme mislili, da je dovoljno što su potomci Abrahamovi, pa da im Bog mora biti milostiv, budući im kao takovima ne treba nikakove pokore. Makar farizej bio pun oholosti, glavno je da je potomak Abrahamov, jer je sigurno Bogu drag. Makar carinik i prevario na porezu, glavno je da je potomak Abrahamov, jer mu se kao takovom ne može ništa zla dogoditi. Makar vojnik i činio nasilje, glavno je da je potomak Abrahamov, Bog mu ne će ništa zla učiniti. Makar bogataš i prezreo siromaka, glavno je da je potomak Abrahamov, Bog mu ne će ništa na žao učiniti. Ivan obara iz temelja tu ludu predrasudu, dovikujući svima: „Ne mislite, da smijete kazati: mi imamo Abrahama za oca. Jer vam kažem: Bog može od kamenja ovoga podignuti djecu Abrahamovu“ (Mt 3, 9).

Ovo isto vrijedi i za sve kršćane katolike. Luda je misao, ako tko misli, da je dovoljno biti upisan u matici krštenih, pa da se spasi, makar nikada ne išao na sv. Misu. Luda je misao, ako tko misli, da je dovoljno biti upisan u matici krštenih, makar živio i u javnom preljubu, budući mu je kao katoliku spas osiguran. Luda je misao, ako tko misli, da je dovoljno biti upisan u matici krštenih, makar baš varao i lagao, jer mu je osiguran spas kao katoliku. Luda je misao, ako tko misli, da je dovoljno da je upisan u matici krštenih, makar baš bio teški psovač, bundžija, čitao prljave knjige i novine, klevetao i ogovarao, jer kao katolik mora se spasiti. I takovi neka pamte Ivanovu riječ, da Bog može i iz kamenja stvoriti djecu Abrahamovu, i odbaciti takove katolike, stvoriti sebi iz poganskih naroda sto puta bolje katolike.

Zato Ivan poziva svoje savremenike na pokoru, da ih Bog ne odbaci. Zato i sv. Crkva poziva svoje vjernike na pokoru, da ih Bog ne odbaci od sebe i ne osudi na vječni oganj, kao neplodno drvo, koje se siječe i baca u oganj.

1. Svaka dakle dolina neka se ispuni, veli Ivan svojim slušateljima! Duša ljudska stvorena je na sliku i priliku Božju. I kao što je Bog biće neizmjerne savršenosti, tako bi i Njegova slika, ljudska duša morala biti puna krijeposti, dostojnih Boga. Ali nažalost, koliko praznina zijeva u ljudskim dušama! Kakove duboke doline! Irski radnik Matt Talbot, podrijetlom iz siromašne radničke obitelji, povlačio se je kao dijete po najzloglasnijim ulicama Dublina. Naskoro se strastveno podao piću tako, da je jednom dao par cipela za čašu rakije. Ali jedne subote, kad je bio u dobi od dvadeset i pet godina, taknula ga milost Božja. Shvatio je ponor, u koji se ruši, ako nastavi tako živjeti. I stvorio je tvrdu odluku ne uzeti ni kapi alkohola barem tri mjeseca. I održao je riječ, i to ne samo tri mjeseca, nego četrdeset i tri godine nije preko njegovih usana prešla ni kap alkohola. On je postao posve drugi čovjek, čovjek junačkih krijeposti, kojima je ispunio svoju dušu. Svako jutro našao ga je već ranom zorom čuvar crkve sv. Franje klečati na stubama pred crkvom, kad bi otvarao vrata. U crkvi je pak taj radnik bio uzor pobožnog vladanja. Poznat je pod imenom „Talbot, veliki pokornik“ u radničkom odijelu, i možda nije daleko dan, da bude uzdignut i na čast oltara.

Svaka dolina neka se ispuni! To je shvatio taj priprosti radnik. I ispunio je dolinu svoje duše herojskom uzdržljivošću. Kod drugoga zijeva možda dolina srdžbe. Neka je ispuni krijepošću blagosti, kao što je učinio sv. Franjo Sales, koji je od čovjeka sklonog srdžbi, postao najblaži svetac. Kod trećega zijeva možda dolina lijenosti u duhovnom životu i nemara za nadahnuća Božja. Neka ju ispuni svetom revnošću, kao što je učinila sv. Terezija od M. Isusa, govoreći: „Ne ću tražiti počinka do konca svijeta. Istom kad anđeo bude rekao: od sada ne postoji više vrijeme, tada ću počinuti i uživati blaženstvo, kad se napuni broj izabranih“. Kod četvrtoga zijeva moda dolina zavisti. Neka je ispuni svetom nesebičnošću, kao sv. Pavao apostol, koji poručuje onima, što su ga željeli ražalostiti, propovijedajući iz prkosa Krista: „Dok se na svaki način propovijeda Krist, bilo izlikom, bilo iskreno, ja se za to radujem, a i radovat ću se.“ (Filip 1, 18).

Jednom riječi, svaka dolina, kao što govori sv. Ivan Krstitelj, svaka praznina u duhovnom životu neka se ispuni, da duša bude dostojna Boga, koji dolazi.

2. Ali i svaka gora i brežuljak neka se slegne! Kralj David počinio je bio grdno djelo, kad se je učvrstio na kraljevskom prijestolju. Dok su njegovi junaci prolijevali krv za njega na bojnom polju, on je posegnuo za ženom jednoga od tih junaka, sagriješio s njome preljubom, i da sakrije stvar, dao nalog da se ubije njezinog muža. Bila je to zaista visoka gora opačine, obzirom da ju je počinio jedan kralj, pa još na svome vjernome i požrtvovnom vojniku. Ali čim je došla k njemu riječ Gospodnja preko Natana proroka, David zaboravlja na svoje kraljevsko dostojanstvo, i udara se u prsa kao najzadnji griješnik uz riječi kajanja, koje potresaju dušu: „Sagriješih Gospodu“ (II. Kr. 12, 13).

A koliko sličnih gora i brežuljaka na svijetu! Možemo pod gorom, o kojoj govori sv. Ivan Krstitelj, razumjeti u prvom redu oholost, jer je ona kraljica svih opačina, svih drugih manjih bregova i brežuljaka, koje iz nje izviru. Ona je kao mati, od koje se rađaju mnoga djeca. I ta se gora oholosti mora slegnuti, inače će ju nemilosrdno poravnati sam Gospodin Bog, kao što uči povijest i svakidanje iskustvo. David je kralj iskrenim kajanjem sam snizio goru svoje opačine, a kod drugih, koji toga nisu htjeli, učinio je Gospodin Bog svojom rukom osvetnicom. On je strahovito ponizio goru oholosti i prkosa Absalamovog, On je strahovito ponizio visoku goru oholosti jednoga Golijata, jednoga Senaheriba, jednog Holoferna, jednog Nabuhodonozora, jednog Amana, jednog Antioha, jednog Voltaire-a, jednog Napoleona, a da i ne govorimo o bezbrojnim primjerima naših dana, kojima smo sami bili svjedoci.

Bolje je dakle, da sami snizujemo goru i brežuljke svojih grijeha, jer „tko se (sam) uzvisuje ponizit će se, a tko se ponizuje, uzvisit će se.“ (Mt 23, 12).

3. Što je krivo, neka bude pravo, govori nadalje sv. Ivan Krstitelj svojim savremenicima.

Poznata Katarina Emmerick pripovijeda o jednoj seljačkoj djevojci, koju joj je Bog pokazao u viđenju; vrijedila je pred ljudima kao čestita djevojka, a potajno je sramotno živjela s muškarcima. Tako je jedne noći čekala opet na jednoga u vrtu. Katarina je molila vruće Boga za nju, stojeći u duhu uz nju. Nekako uznemirena pošla je ona zalutala djevojka prema sjenici u vrtu, gdje je ugledala jedan u ogrtač zaogrnuti lik, misleći, da je to njezin ljubavnik. No lik se njoj nije približavao, pa je pošla ona prema njemu i povukla ga za ogrtač. Kad je potegnula za ogrtač, ugledala je sliku Spasitelja sa svezanim rukama, oblivenog krvlju od glave do pete, kako stoji s trnovom krunom na glavi. „Evo, što si napravila od Mene, reče joj Isus!“ Kod tih riječi se nesretnica srušila kao mrtva na zemlju. „Ja sam ju, veli Katarina, uzela u ruke, i rekla joj, da se mora što prije ispovjediti i pokajati jer živi u grijehu“. „Ah, kad bih samo mogla biti kod kuće, poviče nesretnica, otac će me moj ubiti ako me nađe ovdje!“ Katarina joj je pomogla da dođe kući, ali uz obećanje, da će se ispovjediti i popraviti. Bolesna je legla, ujutro pozvala svećenika, ispovjedila se i od srca pokajala, a zatim umrla, proviđena sakramentima, a da roditelji nisu nikada doznali što o njezinim grijesima.

Duh Sveti govori u knjizi Siraha: „Nemoj biti licemjerac pred ljudima“ (Sir 1, 29). Žalostan kršćanin, koji možda vrijedi prema vani kao čistoga života, a potajno se podaje kojekakvim prljavštinama. Koji možda vrijedi prema vani kao šutljiv, a potajno ogovara i kleveće svoje bližnje. Koji možda vrijedi prema vani kao pravedan, a krade potajno svoga bližnjega. Koji prema vani vrijedi kao pomirljiv i blag, a prema svojim ukućanima je pravi tigar, koji im ogorčava svaki čas života. „Što je dakle krivo, neka bude pravo“, veli sv. Ivan Krstitelj svojim savremenicima. A to vrijedi još više za svakoga pojedinoga kršćanina. 

4. Što je neravno, neka bude ravan put! govori sv. Ivan Krstitelj. Kada orao spazi s visine svoj plijen, onda ne gleda više ni lijevo ni desno, nego se obara poput ravne strijele na svoj plijen.

Cilj našega života je Gospodin Bog. I „sve naše mišljenje, kako veli Papa Leon XIII. u svojoj enciklici „Immortale Dei“ ima biti nepokolebivo usmjereno tamo [na Boga], stoga ima biti najpreča briga svakoga pojedinca, da poluči taj cilj“.

Ptice selice uvijek teže prema suncu. Čim osjete, da se u kraju, gdje borave, približuje zima, odmah kreću na put.

Bog ima dakle biti jedini predmet naših težnja i čežnja. „Ako dakle jedete, ako li pijete, ako li drugo što činite, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni neznabošcima, ni Crkvi Božjoj“. (I. Kor 10, 31-32).

Seljak za plugom neka ima Boga pred očima. Student uz knjigu neka ima Boga pred očima. Radnik u tvornici neka ima Boga pred očima. Vojnik pod oružjem neka ima Boga pred očima. Majka obitelji u dnevnim brigama neka ima Boga pred očima. Otac obitelji kraj svih skrbi današnjice neka ima Boga pred očima. Djevojka u veselju mladosti neka ima Boga pred očima. Tako svaki pojedinac, u svakom staležu, u svakoj dobi, u svakoj okolnosti, pa će se onda na svakome ispuniti riječ sv. Ivana Krstitelja u današnjem Evanđelju: „I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje!“ (Lk 3, 6).

Propovijed bl. Alojzija Stepinca za četvrtu adventsku nedjelju preuzeta je iz njegove zbirke propovijedi “Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini. I dio”, koje je bl. Alojzije napisao u vrijeme zarobljeništva u Lepoglavi (1946.-1951.), na koje ga je nepravedno osudio komunistički režim. Propovijedi su tiskane ciklostilom i objavljene od strane Nadbiskupskog duhovnog stola Zagrebačke nadbiskupije 1957. godine. “Nadbiskup je te propovijedi sastavio sa svrhom da budu na pomoć svećenicima u propovijedanju, jer komunistički režim nije dopuštao unošenje literature vjerskog sadržaja u zemlju, a nije dopuštao ni objavljivanje kršćanskog štiva za šire slojeve naroda. Nažalost, pri objavljivanju ovih propovijedi izdavač nije smio navesti ime autora, jer je komunistički režim zabranjivao spominjanje imena nadbiskupa Stepinca, osim u svrhu protucrkvene promidžbe” (Juraj Batelja, “Analiza i poruke zbirke “Propovijedi prema Litanijama Sv. Josipa” Blaženog Alojzija Stepinca”, u: Crkva u svijetu, Vol. 44 No. 3, 2009., str. 283.). Propovijed bl. Alojzija Stepinca za prvu adventsku nedjelju možete pročitati ovdje: https://narod.hr/kultura/stepinceva-propovijed-za-1-adventsku-nedjelju-sjeti-se-zadnjih-stvari-pa-neces-grijesiti, za drugu adventsku nedjelju ovdje:  https://narod.hr/kultura/propovijed-bl-alojzija-stepinca-za-ii-adventsku-nedjelju-nijedan-covjek-ni-svi-ljudi-zajedno-ne-mogu-uciniti-sto-je-ucinio-krist, a za treću ovdje: https://narod.hr/kultura/propovijed-bl-stepinca-za-3-adventsku-nedjelju-ne-oglusimo-se-glasu-svete-crkve-kao-sto-se-oglusio-herod-glasu-sv-ivana-krstitelja