Propovijed bl. Stepinca za 3. adventsku nedjelju: Ne oglušimo se Crkvi, kao Herod sv. Ivanu Krstitelju

Na treću adventsku nedjelju donosimo propovijed bl. Alojzija Stepinca napisanu za vrijeme njegova uzništva u Lepoglavi.

> Pročitajte Stepinčevu propovijed iz vremena njegova uzništva za 1. adventsku nedjelju

> Propovijed bl. Stepinca za 2. adventsku nedjelju: Nijedan čovjek, ni svi ljudi zajedno ne mogu učiniti što je učinio Krist

„JA SAM GLAS ONOGA, KOJI VIČE U PUSTINJI: PORAVNITE PUT GOSPODNJI! “  (Iv 1, 23)

III. Nedjelja Adventa.

Dragi vjernici!

Tako je glasio odgovor, kojeg je sv. Ivan Krstitelj dao izaslanicima Židova iz Jeruzalema, kad su poslali k njemu svećenike i levite, da ga upitaju: „Tko si ti?“  „Ja sam glas onoga što viče u pustinji: poravnite put Gospodnji!“ U staro naime doba išli su pred knezovima i vladarima na njihovim putovanjima glasnici, koji su se imali pobrinuti za uređenje puteva. I kao što su pred zemaljskim vladarima išli glasnici i vikali, da se urede putevi zemaljski, tako i sv. Ivan Krstitelj ide pred Onim, kojeg je već pred stotine godina prije navijestio Izaija prorok, to jest Otkupiteljem svijeta, da Mu u mnogo višem, u duhovnom smislu, pripravi put u strahovitoj pustoši ljudskih srdaca i duša tadašnjega vremena. Velika je naime pustoš vladala u srcima i dušama Židova, grozna je pustoš vladala u srcima i dušama tadašnjih pogana.

Sveti je Ivan Krstitelj uložio sav svoj trud, kao što smo već prošle nedjelje spomenuli, da bi židovski narod pripravio za dolazak Gospodnji. Doživio je mnogo neuspjeha, ali i velikih uspjeha.

1.Kažu za prvoga biskupa u Pragu Detmara, koji je umro godine 982. da je kroz sedam godina svoje službe vršio istu nažalost previše prema volji vladara i puka, umjesto prema volji Božjoj. Prije svoje smrti uskliknuo je, uvidjevši svoju zabludu: „Jao meni, kako sam bio različan od onoga, što bi sada htio biti! O bijednoga mene, ja sam izgubljen!“

Sv. Ivan Krstitelj nije bio takav. On ja poznavao samo jedno mjerilo: volju Božju da kao preteča Isusov navijesti potrebu pokore, da gane srce naroda svoga, te se isti pripravi na dolazak Spasitelja Isusa Krista. Stoga je glas Ivanov odjekivao poput groma kroz tadanju duhovnu pustoš. Ivan je pošao pred Heroda, gadnog bludnika, koji je bio oteo zakonitu ženu bratu svojemu, i ukorio Heroda: „Ne smiješ imati žene brata svojega.“  Znao je sv. Ivan, da izlaže radi toga pogibelji svoju glavu, koju mu je Herod doista i odsjekao, ali je ipak izvršio svoju dužnost. 

Sv. Ivan Krstitelj ukorio je javno i farizeje, kojima se sva vjera sastojala u zapisima, koje su nosili pričvršćene na čelu, u dugačkim resama na haljinama, u nazivu „rabi“, u pozdravima na trgovima, u počasnim mjestima na gozbama, u prvim mjestima u sinagogama i sličnim stvarima, dok su zapustili ono, što je najvažnije u zakonu, ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tim pokvarenim ljudima doviknuo je sv. Ivan Krstitelj: „Vi leglo zmijino! Tko vas je uputio da biste mogli umaći gnjevu što dolazi? Donesite rod dostojan obraćenja“ (Mt. 3,7).

Sv. Ivan Krstitelj korio je javno i saduceje, to jest one ugledne ljude među Židovima, kojima je „bog bio trbuh“ (Fil 3,19), kao što govori apostol naroda sveti Pavao. Ivan im je javno rekao: „Već je sjekira stavljena na korijen drveću. Svako drvo, koje ne rađa dobra roda, siječe se i u oganj baca“ (Mt 3,10).

Sv. Ivan Krstitelj vršio je svoju odgovornu službu i prema carinicima, to jest pobiračima poreza, koji ga pitaju što im je činiti. Ivan im odgovara: „Ne tražite više nego što vam je određeno“ (Lk 3, 13). 

Ivan je vršio svoju odgovornu službu i prema vojnicima, koji dolaze s pitanjem: „Što da činimo?“ Odgovorio im je: „Nikome ne činite sile i budite zadovoljni svojom plaćom“  (Lk 3, 14).

Sv. Ivan Krstitelj vršio je svoju odgovornu službu prema svima, kojigod su dolazili njemu po savjet, poravnajući put u pustinji duša zakonom ljubavi: „Tko ima dvije haljine, neka da jednu onomu, koji nema nijedne; i tko ima hrane, neka čini isto tako !“ (Lk 3, 11). Svima je dakle po riječima sv. Pavla postao sve, da sva srca pripravi za dolazak Otkupitelja svijeta, ne žaleći truda ni napora.

2.Kraj svega golemog truda i muke Ivanove za mnoge je njegov trud bio uzaludan. Herod je usprkos svih njegovih opomena ustrajao u bludnom grijehu sa Herodijedom, na sablazan svega naroda. I kako prema riječima Sv. Pisma „bezdana doziva bezdanu“ (Ps 41, 8), a tako i jedan grijeh drugi, konačno je Herod na sramotu i opačinu preljuba dodao i ubijstvo sv. Ivana Krstitelja, zato je propao, jer „svako drvo, koje ne rađa dobra roda, siječe se i u oganj baca“.

Opomene sv. Ivana Krstitelja ostale su uzaludne i za mnoge farizeje. Umjesto da na glas vičućega u pustinji, na glas Ivanov, priznaju Isusa za Boga i Otkupitelja, oni su Ga konačno dali razapeti na križu. I zato su propali, jer „svako drvo, koje ne rađa dobra roda, siječe se i u oganj baca“.

Ali je bilo mnogo ljudi, koji su rado poslušali glas sv. Ivana Krstitelja i prihvatili čas milosti Božje i spasili duše svoje.

Odabrali su taj čas i pripravili u svom srcu put Kristu Gospodinu dvojica učenika Ivanovih, sv. Ivan ev. i sv. Andrija apost. Prihvatio je čas milosti Božje i sv. Petar apostol. Prihvatio je čas milosti Božje i sv. Jakob apostol. Prihvatio je čas milosti Božje i carinik Zakej. Prihvatio je čas milosti Božje i pripravio put Isusu onaj poganski satnik u Evanđelju. Pripravio je Isusu put u svojoj duši i Matej carinik i Magdalena griješnica i žena preljubnica, žena Samaritanka, žena Kananejka, slijepac Bartimej, slijepac od rođenja, skrušeni razbojnik na križu, i toliki drugi, koji su pošli Isusovim tragom.

Kako je to bolno i žalosno, dragi vjernici! Isti je glas vikao u pustinji. Na isti je način vikao. U isto je doba vikao. Sa istom je nakanom svima vikao. A rezultat ipak tako različan. Jedni su otišli u propast vječnu, a drugi u život vječni.

3.Ono što je činio sv. Ivan Krstitelj, to čini danas sv. Crkva po čitavome svijetu, već dvije hiljade godina, i nastaviti će do konca svijeta. Dan i noć poziva ona ljude, da iskoriste vrijeme, koje im Bog daje za pokoru i popravak života. Crkva opominje učene i neuke, bogate i siromašne, zdrave i bolesne, vladare i podložnike, stare i mlade, jednom riječi sve, jer Bog „hoće da se svi ljudi spasu“ (1 Tim 2, 4). Blago onome, koji posluša njezin glas!

A koji ga prezre, zaplakat će u času smrti, kad se nađe praznih ruku na sudu Božjem, i kad vidi da prije njega ulaze u nebo divljaci iz afričkih prašuma, indijskih džungla, dalekih otoka Oceanije, brazilskih prašuma, Ognjene Zemlje, od krajeva sjevernog pola i svih mogućih područja misijskih krajeva.

Čitao sam o jednom našem katoličkom misionaru u Africi, kako je došao na kratki odmor na obalu Njassa jezera. Odmah su ga okružili urođenici Crnci. Stari njihov plemenski poglavica bio je presretan, kad mu je misionar rekao, da iza njega dolazi drugi, koji će ih sve poučiti u vjeri. Stari je Crnac kleknuo na zemlju, pljesnuo od radosti rukama i povikao u svom zvučnom materinskom jeziku: „Dođi samo, oče! Ti ćeš biti veliki kralj nad našim kućama i srcima. Jer, ti nas učiš put k Bogu, našemu Stvoritelju. Gledaj, moja je kosa bila prije crna kao i moja koža, moja leđa ravna kao stup. Sada izgledaju kao savinuti luk, a koža mi je naborana kao vreća. Naskoro će moja duša ostaviti ovo tijelo. Ali ja se radujem radi djece što dolaziš, i ti me moraš pokrstiti, prije nego mi duša ode iz tijela.“

Koliko eto čežnje za Bogom u duši jednog siromašnog Crnca! Taj je bolje shvatio nego mnogo stanovnika Evrope, što znače riječi sv. Ivana Krstitelja: „Poravnite put Gospodnji!“ Ne dao Bog, braćo draga, da se mi oglušimo glasu svete Crkve, kao što se oglušio Herod na glas sv. Ivana Krstitelja, ili farizeji, saduceji i njima slični. Onda ćemo skupa s njima i propasti. Otvorimo Isusu, Bogu našemu, srce i dušu, kao što su učinili sv. Apostoli, kao što je učinio skrušeni razbojnik na križu, kao što je učinila griješnica Magdalena, kao što je učinila žena Samaritanka, kao što je učinio onaj slijepac od rođenja, kao što su učinile tolike druge ponizne duše. Onda će se Isus Krist navratiti k nama, da nas učini sretnima i na ovom i na drugom svijetu.

Propovijed bl. Alojzija Stepinca za treću adventsku nedjelju preuzeta je iz njegove zbirke propovijedi “Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini. I dio”, koje je bl. Alojzije napisao u vrijeme zarobljeništva u Lepoglavi (1946.-1951.), na koje ga je nepravedno osudio komunistički režim. Propovijedi su tiskane ciklostilom i objavljene od strane Nadbiskupskog duhovnog stola Zagrebačke nadbiskupije 1957. godine. “Nadbiskup je te propovijedi sastavio sa svrhom da budu na pomoć svećenicima u propovijedanju, jer komunistički režim nije dopuštao unošenje literature vjerskog sadržaja u zemlju, a nije dopuštao ni objavljivanje kršćanskog štiva za šire slojeve naroda. Nažalost, pri objavljivanju ovih propovijedi izdavač nije smio navesti ime autora, jer je komunistički režim zabranjivao spominjanje imena nadbiskupa Stepinca, osim u svrhu protucrkvene promidžbe” (Juraj Batelja, “Analiza i poruke zbirke “Propovijedi prema Litanijama Sv. Josipa” Blaženog Alojzija Stepinca”, u: Crkva u svijetu, Vol. 44 No. 3, 2009., str. 283.). Propovijed bl. Alojzija Stepinca za prvu adventsku nedjelju možete pročitati ovdje: https://narod.hr/kultura/stepinceva-propovijed-za-1-adventsku-nedjelju-sjeti-se-zadnjih-stvari-pa-neces-grijesiti, a za drugu adventsku nedjelju ovdje:  https://narod.hr/kultura/propovijed-bl-alojzija-stepinca-za-ii-adventsku-nedjelju-nijedan-covjek-ni-svi-ljudi-zajedno-ne-mogu-uciniti-sto-je-ucinio-krist