Kolektivno sjećanje dio je modernog britanskog života, kulture i baštine i ono se obdržava u javnosti do današnjih dana. Tako sjećanje postaje posebna značajka javnih blagdana i kalendara svake godine kada se javni, privatni, formalni i neformalni događaji sjećanja na prošlost odvijaju diljem Velike Britanije, piše britishlegion.org.uk.
Dvije minute šutnje, održavaju se svake godine u jedanaest sati jedanaestog dana jedanaestoga mjeseca (11. studeni) i time se označava kraj Prvog svjetskog rata ili Velikog rata. Taj dan se zove Remembrance Day (Dan sjećanja).
Taj dan sjećanja obilježava cijela nacija ne samo u zemljama Velike Britanije (Engleska, Škotska, Wales, Sjeverna Irska), nego u mnogim državama uključenim u Prvi svjetski rat, poput Australije i Novog Zelanda.
Na ovaj dan obično se održavaju brojne ceremonije pred ratnim spomenicima, državnim institucijama i crkvama diljem zemlje, kao i u diplomatskim predstavništvima u inozemstvu. Kraljevska obitelj i vrhovni političari okupljaju se u Cenotaphu u Whitehallu, u Londonu, za službu spomena na žrtve rata.
Obljetnica se koristi za pamćenje svih vojnika i ljudi koji su umrli u ratovima – i to ne samo Prvog svjetskog rata. To uključuje i Drugi svjetski rat, Falklandski rat, Zaljevski rat i sukobe u Afganistanu i Iraku.
Zašto svi Britanci, i domaće stanovništvo i stranci koji tamo žive, obdržavaju dvominutnu šutnju i Remembrance day? Prva dvominutna šutnja u Velikoj Britaniji održana je 11. studenoga 1919. kada je kralj George V zamolio javnost da se uključi u dvominutnu šutnju u 11 sati ujutro. To je bilo svega godinu dana nakon završetka Prvog svjetskog rata. Postavio je zahtjev na taj način da “misli svih ljudi mogu biti usredotočene na časno sjećanje na slavne mrtve”.
Brojne javne komemoracije i danas su, poput npr. postavljanja križeva u glavnom parku Glasgowa, svakodnevnica tih dana sjećanja.
Bez obzira tko što mislio o britanskoj imperijalnoj politici i Prvom svjetskom ratu, kao sigurno pozitivnu vrednotu može se uzeti memorijalno kolektivno sjećanje cijelog naroda, uz poticaj i podršku državne politike, na žrtve svojih vojnika i sunarodnjaka u brojnim ratovima iz bliže prošlosti.
Ono što se malo zna jest da je hrvatski narod stradao ne samo u Domovinskom ratu i II. svjetskom ratu, već i u I. svjetskom ratu kada su hrvatski vojnici ginuli na raznim bojištima Europe – od ruskog, preko balkanskog do talijanskog bojišta. Rezultat toga je preko 130.000 poginulih samo hrvatskih vojnika u tom ratu, ogroman broj naših sunarodnjaka ostavio je svoje kosti razasute diljem europskih bojišta.
Nikada u javnosti nema čak ni spomena na te naše mrtve ljude, mladiće, Hrvate, vojnike, naše pradjedove, koji su postojano nosili hrvatski barjak u domobranskim postrojbama Hrvata u Austro-Ugarskoj vojsci. Nema spomena o junaštvima naših vojnika u Ukrajini i Rumunjskoj, na Balkanu u Srbiji, na talijanskom bojištu.
Nema, naravno, stoga niti službenih komemoracija pred spomenicima, grobljima, akademijama ili znanstvenim institucijama.
Nakon toga Hrvati su ginuli u i Drugom svjetskom ratu na obje zaraćene strane, i to ne samo na teritoriju NDH, već i na ruskom bojištu i drugdje. Velika većina od desetina tisuća tih poginulih vojnika bili su samo obični ljudi, nikakvi zločinci, naši djedovi ili pradjedovi, a mnogima se ni grobova ne zna.
I u Domovinskom ratu Hrvati ginu i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, preko 25.000 naših sunarodnjaka izgubilo je život, a desetine tisuća su odvedeni u logore, mučilišta ili teško izbjeglištvo. I to valja postati dio kolektivnog sjećanja, i to službenog.
Na kraju, nije pitanje može li, nego hoće li Hrvatska odrediti jedan dan u godini kada će svi Hrvati zastati na dvije minute, može i tri ili pet minuta svejedno, te odati počast stotinama tisuća naših vojnika, naglašavam riječ – naših, običnih ljudi, koji su se borili u raznim vojskama na raznim stranama. Kao i drugim umrlim u tim ratovima koji nisu bili vojnici.
Sve to su naši pradjedovi, djedovi, očevi, to su kosti naših hrvatskih ljudi. Te kosti su mrtvi, ali ipak „živi“, svjedok teške prošlosti i junačke borbe jednog naroda za mjesto pod suncem. Taj se narod zove Hrvati i to smo mi i nitko drugi. Te kosti, bilo da leže u obilježenim grobovima ili nepoznatim livadama Ukrajine ili brojnim jamama Hrvatske i Slovenije, vape i viču da i Hrvatska mora imati svoj Dan sjećanja na one koji su svoje živote ostavili kao žrtvu u bespućima 20 stoljeća.
Pa i onih stoljeća ranije.
Britanski kralj postavio je zahtjev da “misli svih ljudi moraju biti usredotočene na časno sjećanje na slavne mrtve”. A koliko tek Hrvati imaju pravo i dužnost sjećati se svojih „slavnih mrtvih” koji su ginuli ne samo u vojnim sukobima kao Britanci, već i kao nevine žrtve brojnih ideologija i opsjenarskog ludila prošlosti. Ako postoji narod kojem je potreban takav dan u kojem će se sjećati svoje slavne i mučeničke prošlosti, svojih mrtvih očeva i djedova, to je sigurno – naš hrvatski narod.
Za tako malo koje znači tako puno, za taj Dan sjećanja, potrebno je samo malo volje političkog vodstva zemlje. Sigurni smo da bi naš narod tako nešto odmah to prihvatio cijelim – narodnim srcem.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
