Strategija ‘ja ću vrijedno raditi i podizati djecu i samo neka me puste na miru’ više nije dovoljna

Ljudi koji idu u crkvu su često tradicionalni ljudi, ljudi koji žele naporno raditi, podizati svoju djecu i da ih se ostavi na miru.

Molitva je za mnoge postala ono što je “out”, a queer teorija im je “in”, no mnogi konzervativci u srednjim godinama sve češće se pitaju “Kako se stvari tako brzo mijenjaju?”.

“Jeste li ikada sreli oca devetero djece koji je bio demokratski aktivist”, zapitao je ironično Dennis Praeger. Svi su se nasmijali. Možda nisu svi, no nije znao zašto je to tako smiješno – to je bila samo apsurdna misao. Takav roditelj, svatko pretpostavlja, bi imao pametnijeg posla.

Problem pro-life pokreta je u poticanju konzervativnih ljudi da se uključe u borbu protiv socijalnih bolesti koje su zarazile naše društvo. Tu je nešto fundamentalno strano o “aktivizmu”. Doista, “konzervativni aktivist” čini se kao kontradiktoran pojam. Konzervativci i tradicionalisti ne žele mijenjati svijet – oni žele nesmetano živjeti u njemu.

Mnogi sumnjičavi crkveni ljudi smatraju da riječ “aktivizam” nosi sa sobom dašak liberalizma. To nas dovodi do neugodne spoznaje da iz kulturne perspektive tradicionalisti i konzervativci su temeljito pretučeni u ratu za kulturu. Podizali smo obitelji, gradili farme i tvrtke, te obavljali crkvene dužnosti dok su svjetovni revolucionari osvajali sve institucije od showbiznisa, medija, školstva, visokog školstva, državne administracije pa čak i crkvenih krugova,  a koji sada služe za promicanje “sekularnih vrijednosti”.

Sada se ljudi, po prvi put, počinju buditi i shvatiti da ono što se događa nije nešto što možemo ignorirati, jer se vrlo brzo počinje događati nama. Utjecaj svijeta zabave i pornografije se pokazuje mladima.

Strategija kršćanskih konzervativaca “ja ću vrijedno raditi i podizati djecu i samo neka me puste na miru” više nije dovoljna, jer se država i progresivni sekularisti/liberali miješaju čak i u školstvo namećući apsurdni seksualni odgoj. U Americi država za državom padaju. Konzervativna kršćanska populacija koja nema vremena za politički aktivizam, biti će jednostavno prisiljena na to jer sekularno/liberalni pogled je osvojio sve baš sve društvene institucije i prijeti preodgojem njihove vlastite djece. K tome dolazi i industrija pobačaja na koju kršćani ne mogu zatvarati oči.

Kako možemo biti konzervativci u društvu kojem ništa nije ostalo za sačuvati i u kojem se za sve morate boriti? To su pitanja koja zahtijevaju našu pozornost. Nisu samo djeca drugih ona za koju trebamo biti zabrinuti, nego i naša. Nećemo imati luksuz da odgajamo djecu na način kako su to naši roditelji i djedovi radili. Vrijeme je da kažemo istinu – sada!