Jedna od najsvjetlijih u povijesti svijeta je ona koju danas slavimo: sveta Veronika. To je hrabra žena koja je Isusu u najtežim trenucima života, kada su ga se svi odrekli, hrabro pružila rubac da obriše svoje popljuvano i izranjeno lice. Time je Gospodin dobio na svom preteškom križnom putu osim fizičke i duhovnu utjehu čina ljubavi iz ruku mlade Izraelke.
Veronikin rubac čuva se u samostanu Manoppello u Apeninima, a na njemu su čudesno zabilježene crte Isusova lica. Papa Benedikt XVI. bio je prvi poglavar Crkve koji je posjetio taj samostan i kleknuo pred relikvijom.
Rubac je veličine 17 puta 24 centimetra, a prema legendi, hrabra Židovka imenom Veronika obrisala je Isusu čelo. Isus je tada nosio težak križ na leđima ulicama Jeruzalema do mjesta smaknuća Golgote – Lubanjskog mjesta.
Veronika se ne spominje u Bibliji već u apokrifnom spisu o Kristovu životu zvanom „Djela Pilatova“. U Italiji Veronikin rubac štuju barem od 12. stoljeća. Za rubac mnogi drže da posjeduje svojstvo iscjeljenja. U svim vremenima smatralo se čudesnim što se Kristovo lice može vidjeti samo pod određenim kutovima.
Rubac se do 1608. nalazio u Vatikanu, ali je nestao tijekom radova obnove. Legenda kaže da ga je vojnikova žena prodala plemiću u zamjenu za slobodu svog muža, a plemić je platno potom darovao kapucinima.
Diveći se vjeri Hrvata katolika spominje ga i veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji: „Ko’ čovjek možda iz Hrvatske, koji/ Veroniku nam vidjet došao je/ da pred tom slavom starodavnom stoji/ zabezeknut, a misli mu se roje: /Gospodine moj, Isukrste Bože, /takvo je dakle bilo lice tvoje?”
