Uz specifičnost liturgijskih slavlja svetog vazmenog trodnevlja, tradicija Crkve prepoznaje i druga liturgijska slavlja koja izborom svetih tekstova i njihovih notnih zapisa vjernike još dublje uvode u slavlja otajstava Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća.
Slijedeći tu bogatu liturgijsku tradiciju Crkve, izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost tiskala je ove godine notni zapis Večernje Velike srijede, Službe čitanja Velikoga četvrtka i Tužaljke Jeremije proroka, izvijestila je Zagrebačka nadbiskupija.
Notni zapis priredili su Miroslav Martinjak i Neven Kraljić, a izdanje je uredio Tomislav Hačko.
Tužaljke Jeremije proroka usklađene su s hrvatskim prijevodom Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti i prema arhivskom primjerku sačuvanom u arhivu zagrebačke prvostolnice, koji je na latinskom jeziku bez mjesta i godine izdanja, i tako su se desetljećima pjevale na latinskom jeziku u zagrebačkoj prvostolnici.
Više o ovoj službi Velike srijede možemo pročitati u jednom djelu članka “Liturgijska slavlja utorka i srijede Velikoga tjedna” Ivana Šaška. Članak je objavljen u liturgijsko-pastoralnom listu za promicanje liturgijske obnove Živo vrelo, 3/2019, a prenosimo ga uz suglasnost izdavača.
“Služba tame” i “Lamentacije”
U starini su postojali i neki drugi liturgijski oblici slavlja u Velikome tjednu. Jedan od njih je “Služba tame” (Officium tenebrae) te “Tužaljke/Lamentacije proroka Jeremije”, ponegdje zadržane na Veliku srijedu. Prije obnove Velikoga tjedna 1955., u srijedu, četvrtak i petak u crkvi se pjevao molitveni čas zvan “matutin” i jutarnja sljedećega dana. Riječ je o anticipiranoj, to jest netipičnoj službi časova, a zvala se “Officium tenebrae” (Služba tame). Obredna forma sastojala se od postavljanja velikoga svijećnjaka, redovito trokutastoga oblika, s petnaest svijeća na vidljivo mjesto.
Taj broj svijeća odgovarao je broju psalama, odnosno, točnije: devet psalama iz Matutina, pet psalama iz Jutarnje i evanđeoskomu hvalospjevu “Blagoslovljen” (Benedictus) iz Jutarnje. Na završetku svakoga pojedinog psalma gasila bi se po jedna svijeća, a u toj se gesti alegorijski čitalo napuštanje Isusa, odnosno apostoli koji odlaze od njega, kao i ovladavanje tame. Zadnja preostala svijeća, simbol napuštenoga Krista, stavila bi se u sredinu.
Nakon završne molitve Respice, Domine napravila bi se buka čegrtaljkama i batinama, kako bi se naznačila potresenost prirode smrću Gospodinovom.
Iz te liturgijske službe baštinimo značajna teološko-glazbena ostvarenja predivnih antifona, a među njima treba osobitu pozornost posvetiti antifoni: “Krist postade za nas” (Christus factus est pro nobis) s njezinom uzvišenom tipskom melodijom. Kada kažem “tipskom”, mislim na činjenicu da je to melodija s tradicionalnim motivom kojemu su gregorijanski glazbenici pridodali nove tekstove te je tako jedna melodija bila korištena za više tekstova. Zanimljiva je deskriptivnost melodije, snaga opisa sadržaja melodijskim bogatstvom.
Preuzimajući tekst iz Poslanice Filipljanima glazbenik i melodijom odražava bremenit sadržaj toga himna. Tema je Kristova poslušnost do smrti na križu, zbog čega ga je Bog “preuzvisio i darovao mu ime nad svakim imenom”. Tako melodija najnižu točku (ton) dosiže u riječi “križ” (crucem). Time se, dakle, izražava najveće poniženje, da bi najviši ton, neobično visok za gregorijanski napjev, bio vezan uz riječi “exaltavit illum” — “(pre)uzvisi ga”. Vidljiva je sadržajno-melodijska podudarnost koja je uočljiva i slikovno, kada se pogledaju neume kojima je ispisana melodija te antifone.
U tome se glazbenom bogatstvu nalaze i “Tužaljke proroka Jeremije” koje tvori devet čitanja, sastavljenih od pedeset i sedam redaka Lamentacija, označenih slovima hebrejskoga pisma (alef, bet, gimel, daletitd.).
Pjevaju se na melodijskoj modulaciji 6. tonusa. Povijest poznaje i polifonijske skladbe te one u stilu “bel canto” za jedan ili više glasova uz pratnju instrumenata. Duh tih posebnih čitanja otkrivaju već srednjovjekovni liturgičari koji kažu da se one zapravo ne čitaju toliko čitajući koliko plačući (“non tam legendo quam plangendo recitantur”). Sugestivnost te glazbene molitve možda najbolje odražavaju riječi: “Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.” (Tuž 5, 15)
Liturgijska reforma 1955. i reforma proizišla iz Drugoga vatikanskoga koncila nije zadržala sve te oblike. Možemo ih susresti na nekim mjestima u skraćenome obliku. No, svakako bi se moglo – u skladu sa sadašnjim liturgijskim normama – pospješiti zajedničko moljenje/pjevanje časoslova, s ponekim istaknutim elementom nadahnutim na prijašnjim oblicima.
Ima nekoliko podloga na kojima se može iščitavati cijela Biblija. Jedna je od njih odnos vjernosti i nevjernosti, sklapanja i raskidanja Saveza, davanja i predavanja, to jest izdaje… Liturgija tih triju dana neposredno pred slavlje otajstva Trodnevlja nije odviše prekrivena tugom koja odiše očajem. U njoj je tuga koja se kao jedina treba roditi u nama i kakvu jedinu kršćani trebaju osjećati – tuga što nismo sveti. Ili – kako je rekao sv. Ivan Vianney: “Kada bih bio tužan, odmah bih se otišao ispovjediti.” Te riječi jačaju vjeru ulazeći u Vazam, na našemu vjerničkom putu s Kristom, odnosno na Kristovu putu s nama.
Časoslov rimskog obreda. Tužaljke Jeremije proroka (Tuž 1, 1-12) dostupan je u tiskanom obliku, a možete ga pronaći ovdje.
