Sveta Veronika bila je mlada Izraelka, hrabra žena koja je Isusu u najtežim trenucima života kada su ga se svi odrekli pružila rubac utjehe da obriše svoje popljuvano i izranjeno lice. Time je Gospodin na svom preteškom križnom putu osim fizičke dobio i duhovnu utjehu čina ljubavi iz ruku svete Veronike.
Veronikin rubac čuva se u samostanu Manoppello u Italiji, a na njemu su čudesno zabilježene crte Isusova lica. Papa Benedikt XVI. bio je prvi poglavar Crkve koji je posjetio taj samostan i kleknuo pred relikvijom.
Rubac je veličine 17 x 24 centimetra. Hrabra Židovka imenom Veronika obrisala je Isusu čelo dok je na leđima nosio težak križ ulicama Jeruzalema do mjesta smaknuća Golgot, Lubanjskog mjesta.
Blažena Anna Katharina Emmerich detaljno prikazuje taj događaj na šestoj postaji Kristove muke.
Prenosimo viđenje u cijelosti.
Ulica po kojoj se sad kretala povorka duga je ulica, što pomalo zavija ulijevo i ima više pokrajnjih ulica. Sa svih strana pristizahu dobro odjeveni ljudi prema hramu; dio njih povuče se iz farizejskog straha, da se ne onečiste, a dio pokaza time malo samilosti. Gotovo dvije stotine koraka bijaše Šimun pomogao Gospodinu nositi teret križa, kad iz jedne lijepe kuće na lijevoj strani ulice, do čijeg predvorja stubama vodi terasa, sa širokim zidom i svjetlucavim rešetkama, pojuri prema povorci visoka, otmjena žena držeći za ruku djevojčicu. To bijaše Serafija, Sirahova žena – njezin muž bijaše član hramskog vijeća – koja zbog svojeg današnjeg čina zadobi ime Veronika, od vera icon (istinska slika).
Serafija kod kuće bijaše pripravila izvrsno mirisno vino, s pobožnom željom da njime okrijepi Gospodina na Njegovu patničkom putu. U bolnom iščekivanju već je jedanput išla pred povorku, vidjeh je pod koprenom, s malom djevojčicom koju je posvojila, kako ide uz povorku, kad je Isus susreo svoju svetu Majku. Ali u gužvi nije pronašla odgovarajuću prigodu, pa požuri kući da tamo pričeka Gospodina.
„Dopusti mi, da obrišem lice svoga Gospodina!“
Ona zastrta koprenom iziđe na ulicu, preko ramena joj je visio platneni rubac, djevojčica, u dobi oko devet godina, stajaše uz nju, a kad se povorka približi, ona sakrije vrč s vinom pod gornju haljinu. Oni na čelu povorke pokušaše Serafiju uzaludno odgurnuti, no ona od ljubavi i sućuti bijaše sva izvan sebe, progura se s djetetom, koje joj se držalo za haljinu, kroz svjetinu sa strane, preko vojnika i redara, stupi Isusu na put, padne na koljena i podiže prema Njemu rašireni rubac, zavapivši:
„Dopusti mi, da obrišem lice svoga Gospodina!“ Isus uze rubac lijevom rukom i pritisne ga na svoje okrvavljeno lice, zatim, prislonivši ga na desnu ruku kojom je držao križ, stisne rubac objema rukama i zahvalno joj ga vrati; ona poljubi rubac, pritisne ga ispod ogrtača na srce, te ustade. Djevojčica bijaše bojažljivo podigla vrč s vinom, no redari i vojnici ne dopustiše joj da okrijepi Isusa. Odvažnost tog čina izazvala je komešanje naroda, što je nakratko zaustavilo povorku, i omogućilo joj da Isusu pruži rubac. Farizeji na konjima i redari razjariše se, međutim, zbog tog zadržavanja, a još više zbog javnog iskazivanja štovanja prema Gospodinu, te počeše udarati i vući Isusa, a Veronika pobježe s djetetom u kuću.
„Sad ću napustiti sve, jer Gospodin mi ostavi uspomenu.“
Čim stupi u svoje odaje, položi rubac ispred sebe na stol i padne u nesvijest; djevojčica klekne kraj nje jecajući. Takvu je pronađe jedan obiteljski prijatelj što naiđe i vidje ju kako leži kao mrtva pokraj raširenog rupca na kojemu zakrvavljeno Isusovo lice bijaše zastrašujuće, ali čudesno jasno otisnuto; on ostade užasnut, dozove je svijesti i pokaže joj Gospodinovo lice. Ona plačući, a istodobno utješena, klekne pred rubac i uzvikne: „Sad ću napustiti sve, jer Gospodin mi ostavi uspomenu.“
Taj rubac bijaše otprilike triput duži no širi, od tanke vune, a najčešće su ga nosili obješena oko vrata, katkad i još jedan drugi preko ramena; bijaše običaj s njime ići pred tugujuće, plačuće, iznurene, bolesne, umorne i brisati im njime lice; to bijaše znak ožalošćenosti i sućuti. U toplim zemljama oni su se i darivali.
Rubac je po apostolima došao do Crkve
Rubac je uvijek visio na uzglavlju Veronikine postelje. Nakon njezine smrti preko svetih žena stigao je Majke Božje, a po apostolima do Crkve. Učenik Tadej uzeo je rubac sa sobom Edessu te je tamo i u drugim mjestima učinio s njim mnoga čudesa. Rubac je bio i u Konstantinopolisu. Boravio je i u gradu Kamuliji, smještenom blizu Edesse. Zato je Veronikin rubac u pisanim svjedočanstvima naveden kao platno ili rubac iz Kamulije.
