Na današnji dan 20. listopada 1988. prestalo je kucati ovozemaljsko srce velikog katoličkog misionara Indije, Hrvata oca Ante Gabrića.
Pokojni p. Jozef Cukale, duša od čovjeka i misionara, sjećao se kad bi Gabriću pod stare dane govorili kako mora pripaziti na srce, da bi ovaj sa zanosom doviknuo: “Neka kuca dok kuca!”
I otkucalo je. U zoru 20. listopada 1988. pozlilo mu je, pozvao je kapelana i rekao mu: “Isus zove!”. On koji se čitav život kretao i hitao, umro je u kretanju. U ambulantnim kolima sestara Majke Terezije, na prilazu Kalkuti, dok je svitalo.
Kruži priča da su nakon njegove smrti čisteći mu sobu u njoj zatekli tri kobre. Opće je uvjerenje u Indiji da one ne napadaju svete ljude.
Ante Gabrić, zvijezda repatica, ili supernova. Fundamentalist u ljubavi, oluja na djelu. Čovjek koji je govorio pa mislio. Najprije davao, pa se pitao da li je to razborito. Rodom iz Metkovića (28. veljače 1915.). Kaže da se spremao otići u franjevce, a onda da su mu u kuću naišla dva isusovca i nagovorili ga da ode u njihovu gimnaziju u Travnik.
Tamo su opet došla dva (isusovca), misionara u Indiji. I gotovo je bilo. Ulazi u isusovački novicijat u Zagrebu (1933.), uči filozofiju u Gorici i Galarateu u Italiji (1936.-38.). I piše svako malo molbe provincijalu da ga pošalje u Indiju. Franjo Jambreković, koji je nešto ranije kao župnik u Skopju poslao Majku Tereziju, sad je kao isusovački provincijal slao Gabrića. A ovaj nije bio Bog zna kojeg zdravlja. Može biti da se nije na njega ni računalo. “E moj Ante nećeš dugo”, rekao mu je liječnik. Nećeš dugo… a on zapalio u Bengaliju.
U Indiji je živio do smrti brinući za prezrene, siromašne, gladne i bijedne, baš kako je i živio njegov Učitelj dok je boravio na zemlji 33 godine. Po uzoru na Isusa, živio je i umro u radosti i na glasu svetosti, iščekujući susret sa njime već navedenim riječima: „Isus zove!“.
Prije pet godina pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim.
Otac Ante Gabrić – veliko hrvatsko srce puno ljubavi za siromahe i prezrene
