Zašto krilatica „Vraćaju nas u srednji vijek“ kao nešto negativno nema veze s povijesnom istinom utemeljenom na procesima, činjenicama…
Gotovo svakodnevno možete čuti i pročitati u mnogobrojnim medijima izjave: „vraćaju Hrvatsku u srednji vijek“, „izvozili bi svoje srednjovjekovne ideje“… Te se izjave (gotovo) uvijek interpretiraju na način da je „srednji vijek“ nazadan i „mračan“ kako su ga nazivali pojedinci ili skupine tijekom ranoga novoga vijeka (razdoblje od 16. stoljeća do kraja 18. stoljeća).
Važno je napomenuti da nisu svi intelektualci srednji vijek nazivali nazadnim nego samo pojedinci ujedinjeni u skupine kojima iz razno-raznih razloga nije odgovaralo nekadašnje razdoblje. Budući da živimo u Republici Hrvatskoj, ali i zbog velikog broja primjera iz Europe i svijeta tijekom srednjega vijeka zadržat ćemo se samo na primjerima s prostora hrvatskih povijesnih zemalja koju nakon istraživanja prikazuju da srednji vijek nikako ne možemo nazvati nazadnim ili „mračnim“.
Radi lakšeg objašnjenja, to jest vremenskog okvira iz kojega ćemo „vaditi“ procese, događaje i činjenice o srednjovjekovnoj „nemračnosti“ potrebno je ukratko navesti od kada do kada se uobičajeno navodi da je trajao famozni srednji vijek (medium aevum na latinskom jeziku).
Uobičajeno se uzima razdoblje između antike i novoga vijeka za srednjovjekovno. Povjesničari druge polovice 20. stoljeća, kao i prvih godina 21. stoljeća u Europi uzimaju pojedina prijelazna razdoblja za početak i kraj famoznog razdoblja. Tako se početak srednjega vijeka traži u desetljećima cara Dioklecijana i Konstantina I. Velikog koji su živjelo, djelovali i vladali Rimskim Carstvom u zadnjim desetljećima 3. stoljeća i u prvim desetljećima 4. stoljeća, dok se kraj stavlja u drugu polovicu 15., odnosno prvu polovicu 16. stoljeća.
Ipak, je važno naglasiti i da postoji konsenzus između povjesničara da je veliki broj srednjovjekovnih obilježja opstao i do 18. stoljeća na područjima zapadne, srednje i istočne Europe.
Hrvatski povjesničari od druge polovice 19. stoljeća, kao i oni od prvih desetljeća 20. stoljeća zaključivali su da srednji vijek u hrvatskim povijesnim zemljama počinje od prvih godina 7. stoljeća pa do 1527. godine kada Ferdinand I. Habsburgovac izabran od dijela hrvatskog plemstva za hrvatskog kralja. Suvremeni hrvatski povjesničari su došli do konsenzusa da se srednji vijek sastoji od nekoliko etapa. Prva etapa je rani srednji vijek koji počinje od doseljenja hrvatskog naroda do kraja 11. stoljeća.
Nakon njega slijedi razvijeni srednji vijek od početka 12. stoljeća do kraja 14. stoljeća i na kraju kasni srednji vijek koji traje tijekom 15. stoljeća i prvih desetljeća 16. stoljeća.
Nakon što smo relativno kratko opisali od kada do kada traje srednji vijek pri čemu možemo uočiti da je srednji vijek razdoblje koje se prvenstveno promatra kao fluidno, kao i svako drugo možemo napokon početi navoditi što je sve hrvatsko društvo, kultura i narodi koji su bili dio istoga dali hrvatskom kulturnom krugu i društvu 21. stoljeća.
1) mnogobrojne profane građevine: dubrovačke zidine, tvrđava Minčeta, Knežev dvor u Dubrovniku, kninska utvrda, Dvigrad u Istri, Susedgrad, Medvedgrad, Trakošćan, Stari grad Okić, Zelingrad, Kula u Valpovu, Kamenita vrata u Zagrebu, kula Lotrščak u Zagrebu…
2) mnogobrojne sakralne građevine: zvonik splitske katedrale, šibenske crkve Sv. Grgur, Sv. Frane, katedrala Sv. Jakova u Šibeniku, Sv. Donat u Zadru, bazilika Sv. Marije sa zvonikom, katedrala Sv. Stošije u Zadru, katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava u Zagrebu…
3) slikari, književnici, arhitekti i ostali poznati pojedinci: Blaž Jurjev Trogiranin, Nikola Božidarević, Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši, Andrija Buvina, Ludovik Crijević Tuberon, Džore Držić, Marin Držić, Marko Marulić, Ivan Česmički, Antun Vrančić…
4) djela: Splitski evanđelistar, inkunabule u državnim arhivima dalmatinskih gradova, škrinja Sv. Šimuna, Misal po zakonu rimskoga dvora, Bašćanska ploča, Poljički statut, Vinodolski zakonik…
5) na području hrvatskih povijesnih zemalja ljudi su koristili latinicu, glagoljicu, ćirilicu, išli su na hodočašća (putovanja su bila puno češća nego što se predstavlja u javnosti)
Kao što možete primijetiti tijekom srednjega vijeka sagrađene su mnogobrojne građevine na prostoru hrvatskih povijesnih zemalja, rodili su se ljudi koji su zadužili buduća pokoljenja što nam dovoljno govori bez puno objašnjenja da ne možemo govoriti o zaostalom i mračnom srednjem vijeku.
Naravno, nikako ne smijemo zaboraviti da je Crkva (ne smije se zaboraviti da su Crkva svi vjernici) bila institucija koja je brinula i bila jedan od glavnih, ako ne i jedini mecena mnogobrojnih navedenih i nenavedenih gradnji, školovanja pojedinaca i čuvanja kulture, pismenosti i društva.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
