Uzmimo Englezima Shakespearea, Rusima Puškina a Hrvatima Marulića – što im ostaje od književnog i jezičnog kamena zaglavnog nacionalnih kultura?

Kao rusist i dan danas sam fasciniran s dvije stvari: prvo, s nevjerojatnom ekspanzijom ruske književnosti nakon pojave Puškina, koja se dogodila gotovo pa „ex nihilo“, nije joj prethodila književna tradicija vrijedna spomena u europskim razmjerima; i drugo, u usporedbi s tom činjenicom, čini se još fascinantnijim da je jedna mala nacija kao što je hrvatska, tri stoljeća prije, već imala vlastitu renesansnu književnost koja je s Marulićem postala i specifično hrvatski jezični i književni fenomen. Renesansna književnost u Dalmaciji, u Splitu, Trogiru, Šibeniku, Hvaru i Dubrovniku, u vrijeme dok su Osmanlije upadali u polja oko gradova, divljački palili, otimali i pljačkali, visjeli pod zidinama, fenomen je u kulturološkom, nacionalnom i civilizacijskom smislu.

S Marulićem se dogodio „veliki prasak“ hrvatskog jezika i kulture. Onda se dogodilo „mračno doba“ kad smo trpjeli posljedice svoje geopolitičke nesreće, stoljeće stagnacije uz pojedine proplamsaje na sjeveru ili jugu, sve do nacionalnog buđenja u 19. stoljeću, Iliraca i potom hrvatskog realizma.

Autori nacionalnog kurikuluma za hrvatski jezik postavili su se prema činjenici hrvatske književnosti u 16. i 17. stoljeću kao da je „tabula rasa“ i iz tog razdoblja u popis lektire nisu uvrstili kapitalna djela starije hrvatske književnosti pod izgovorom da su nerazumljiva današnjim čitateljima.

Jednostavno, arhaična su za ukus modernog mladog čovjeka, dosadna i leksički i semantični neprohodna. Kad bi to bio selektivni kriterij za kurikulume ostalih predmeta, onda bi trebalo izbaciti barem dvije trećine gradiva. I svesti ga na ono što je zabavno. Polazište suvremene pseudopedagogije je potpuno krivo postavljeno, u skladu s ukusom masovne publike: kriterij za odgajanje čitatelja nije zabava jer, molim vas lijepo, tko bi iz puke zabave čitao Dostojevskog, Joycea, Musila, Kunderu i druge velike pisce?

Onda budimo dosljedni pa u zaglupljivanju publike idimo do kraja, jer mas-publika ne voli „teška djela“. Kao klinac sjećam se kad bi odrasli kao opravdanje za čitanje ljubića s kioska ili western „laso-romana“ znali reći: a to mi je za zabavu, da ni o čemu ne mislim. Pitao sam se, kako se to može ne misliti? I kako se može umoriti mišljenjem? I nije li čitanje zapravo važno za mišljenje i promišljanje?

Rusi bi, primjerice, bili sretni da imaju književnost poput hrvatske u 16. i 17. stoljeću, i mnogi drugi narodi i velike kulture, a mi smo našli formulu kako da je sakrijemo od budućih naraštaja! Slučajnost? Ne, to je dio strategije odcjepljivanja od tradicije koja nije započela odnedavno. Kampanja protiv starije hrvatske književnosti krenula je početkom dvijetisućitih, a isti glasnogovornici bili su onda kao i danas.

Prije 15 godina Zoran Ferić i slični „velikani“ suvremene hrvatske proze zalagali su se za „stručnu“ dekapitaciju Marka Marulića i Ivana Gundulića i za protjerivanje „Judite“ i „Osmana“ iz lektire. Ironijom sudbine došli su na svoje upravo danas kad na vlasti nije više zloćudna Račanova koalicija nego Karamarkova Domoljubna. Marulić je stup, simbol, temelj hrvatske književnosti i jezika, ako se njega izbije, bit će to diverzija kakvu povijest jedne književnosti ne pamti. I s posljedicama koje sada ne možemo ni sagledati.

„Trio fantastikus“ i književna tradicija

U „Jutarnjem listu“ na ovu temu, u razmaku od nekoliko dana, javio se „trio fantastikus“ Tomić-Pavičić-Jergović. Stručni konzilij je okrenuo palac dolje hrvatskoj književnoj tradiciji, ismijao je i izrugao. „Ghost-bustersi“ su sinkronizirano, koordiniranom paljbom, istjerali književne „aveti“ prošlosti iz gnjile konzervativne memorije da ne uznemiruju prpošnu mladež koja kucka i tipka po mobitelima brzinom koja pomiče vlastite granice iz dana u dan, tako da i starom Žmegaču nije preostalo ništa drugo nego da nakon svojih velikih studija piše u formi „sms-eseja“.

Vrijeme je takvo, ako bi podilazili Steveu Jobsu i tehnologiji, onda bi ukinuli – po logici „ghost-bustersa“ – i samo čitanje knjiga, knjižnice i sve ostalo što ide uz čitalačku kulturu. Jer kog će nam vraga knjige i knjižnice kad mladi ionako čitaju samo sms poruke i Facebook zidove!? Argumentacija protivnika tradicije je toliko klimava da vodi u totalno srozavanje svih kriterija, jer kad jednom spustimo letvicu onda nema kraja – nema vrijednosti oko kojih se možemo dogovoriti.

Ante Tomić se u „JL-u“ ruga Marulićevoj „Juditi“ i Hektorovićevom „Ribanju i ribarskom prigovaranju“ kao „nenadmašnim renesansnim uspješnicama“. „Neke su stvari naprosto vječne, neka nam štiva nikad ne dosade. Generacije za generacijama gimnazijalaca stalno otkrivaju ljepotu “Judite”. Mljackaju zadovoljno čitajući i ne mogu se pravo nasititi Marulićevih dvostruko rimovanih dvanaesteraca na arhaičnoj čakavici. I nijedan im novi sadržaj nije kulturno izazovniji. Kad vaš mali shvati kakva je književna poslastica u lektiri, nema ga više ni na Fejsu, ni na Instagramu.

Sakrijte djetetu “Juditu” i ono će prevrnuti svijet da je pronađe.“, piše Tomić u svom „satiričkom“ kontekstualiziranju argumenta kojeg njegova ekipa iznosi protiv Marulića u lektiri. Već sama činjenica da netko tko se naziva piscem nema nikakvog respekta prema vlastitoj tradiciji dovoljno govori. Pisac je čovjek koji voli, cijeni, razumije riječ, ma kojem vremenu i dobu pripadala, koji prepoznaje duh i kontekst napisanog, i koji onkraj modernog i tradicionalnog, nalazi na vrelima starine uvijek nešto novo, još dok kraja nepročitano i neotkriveno.

Ako se pisac ruga onomu što mu prethodi, onda je njegova poruga uspostavljena kao jedini preostali kriterij i polazište za jednu anti-književnost koja se u svojem anti-tradicionalizmu zapravo otkriva kao obični anti-intelektualizam i primitivizam. Uostalom, ako ćemo biti dosljedni, Marulić je, doduše na latinskom, bio pisac bestsellera u onome vrijeme u Europi.

Ekskomunikacija Marulića

Jurica Pavičić je u svom moralizatorskom diskursu pokušao biti nešto logičniji i suptilniji od Tomića. On je vidio hrvatsku lektiru kao „mistično otajstvo nacionalnog kanona“, kao ideološku konstrukciju koja se u praksi pokazivala kao laž. Njegove fantazije i hipertrofirane tvrdnje proizlaze iz osobnog prezira prema hrvatskoj tradiciji, iz njezinog nijekanja koje nema drugih osnova osim iracionalnih i ideoloških.

Pavičić naprosto mrzi hrvatsku tradiciju i tu sve počinje i završava. Njegov pseudoproročki prezir i ognjica rušenja svega „konzervativnog“ pronalazi grozničave argumente iz prakse koja se umnogome razlikuje, ovisno od profesora do profesora, od škole do škole, i razine interpretacije, iskustva i uopće recepcije učenika. Tko je na koncu izvršio istraživanje na tu temu da bi Pavičić proizvoljno i cinički tvrdio kako nijedan „cjevar, autolimar i grafički tehnolog ne iziđe iz školskih klupa a da ne upije veličinu Zoranićevih „Planina“ i Marulićeve „Judite“?

Poznajem profesore koji predaju hrvatski jezik i književnost u Srednjoj strukovnoj školi i imaju sasvim drukčija nastavna iskustva, dapače, učenicima se o Homeru i Maruliću može predavati tako da im bude zanimljivo i da im se značaj epova poput „Ilijade“ i „Judite“ približi na suvremen način! Nitko od njih ne traži nemoguće niti se ekskomunikacijom Marulića iz lektire postiže bilo što drugo osim čisti ideološki subverzivni efekt i otkriva politička pozadina galame oko „Judite“ – komu bi na koncu škodilo da je na lektirnom popisu? Zar se njezinim izostavljanjem ne šalje zapravo jasna poruka da se radi o higijeničarskom i fundamentalističkom udaru jedne protutradicionalne, pa i protunacionalne struje?

Smatram da se to nikako ne smije dopustiti i da se radi o skandalu koji nije samo metodičko i kurikularno pitanje nego kulturalno, nacionalno pa čak i političko! „Judita“ mora biti u obveznoj lektiri – ako ne bude – sramite se svi u Domoljubnoj koaliciji!

Pavičić unaprijed pokušava zaskočiti i protu-argument da su Homer i Marulić važni za opću kulturu hrvatskih učenika. „Čitanje klasika starije književnosti naprosto nije više opće kultura. To je specijalistička kultura, kao što su specijalističke kultura i dijelovi stanice nefrona, alotropske modifikacije sumpora ili tubularno lučenje, koji također spada u program prvog razreda strukovnih škola.

Svatko tko tvrdi da i jedan srednjoškolac može stvarno pročitati i razumjeti “Planine” i “Juditu” naprosto je notorni, prijesni lažljivac.“, tvrdi Pavičić u „JL-u“ i dodaje da te klasike ne razumije ni on sam iako je diplomirao književnost. Ako bi Pavičićev argument htjeli dovesti do krajnjih konzekvenci, pogotovo u ozračju Strukovnih školi u kojima se profesori hrvatskog dodatno moraju potruditi da motiviraju učenike na usvajanje gradiva koje ih zanima manje negoli učenike u gimnaziji, onda bi trebali ukinuti barem dvije trećine naslova za lektiru u Kurikulumu, jer za učenike koje sam Pavičić uzima za primjer ništa ne bi ostalo kao primjereno „užitku čitanja“ negoli „Muškarac bez brkova“.

Ali ne podcjenjujmo tu školsku publiku – pitanje je kako bi kod nje prošao Ante Tomić, bi li i on sam bio predmet ismijavanja, jer učenici nisu glupi – pustimo Tomića u lektiru kao primjer trivijalne književnosti.

Dakle, Pavičićeva logika je da učenici, pogotovo u Dalmaciji, ne bi trebali ništa znati o fascinantnoj staroj književnosti vlastita zavičaja, o jeziku iz kojega izviru, o tradiciji koja je odnjegovala njihove pradjedove, jer ne razumiju Marulićev staročakavski.

Prepustimo ga zato zaboravu, iako imamo izdanja s usporednim staročakavskim originalom i prijevodom na standardni hrvatski jezik. Uskratimo učenicima radost otkrivanja vlastite jezične i povijesne geneze. Što će im to? Pavičićev aksiom je: smisao je lektire da djeca zavole čitati.

To je argument koji se papagajski ponavlja. Nije mi jasno zašto Pavičić i Tomić misle da bi učenici zavoljeli čitanje čitajući njih, Baretića, Ferića, Čegeca, Prtenjaču itd., a ne čitajući Cervantesa, Faulknera, Joycea, i upoznavajući se sa starim epovima koji na koncu, usprkos teškom jeziku, nose u sebi zanimljive „holivudske“ i atraktivne fabule? Tko kaže da bi učenici trebali od korica do korica razumjeti i akceptirati Marulića i Homera?

To nije zahtjev, nego da se upoznaju s kapitalnim djelima hrvatske i svjetske klasike, no kvaka je što treba odstraniti taj „virus“ starine i tradicionalizma toliko mrzak Pavičiću i Tomiću. Osim toga nije jedini cilj i smisao lektire da djeca zavole čitati, cilj je da se prije svega obrazuju kao čitatelji. Odakle nam onda pravo uskraćivati im pogled na povijest, tradiciju i genezu književnosti? Ako isključimo stare epove, što ćemo im reći, iz čega je nastao roman? Na koncu i bez Cervantesa i „Don Quijotea“, kakva je to lektira? Kundera je rekao da je roman nastao iz smijeha, iz Cervantesova „Quijotea“, kao što je hrvatska književnost iz Marulićeve „Judite“, a svjetska iz Homerove epike. Rušimo temelje da bi održali slamnato krovište.

„Volio bih, naime, da stari Hektorović, kao i Marulić ili Homer i Shakespeare, ostanu što dalje od lektire – i to na mnogo radikalniji način nego u prijedlozima Kurikuluma – jer je to jedini način da im se bivši đaci jednoga dana vrate i obrate.“, piše Jergović u JL-u. Ovaj argument bi mogli nazvati „Jergovićevim paradoksom“. Primjenjiv na njega osobno glasio bi: što dalje, to bolje. Jednog dana možda bude iznova otkriven.

I on ističe kao glavni argument da je smisao lektire u poticanju „ljubavi za čitanjem.“ Zvuči dopadljivo na prvi pogled kao svaki sofizam a zapravo je subjektivistički i voluntaristički. I nema veze sa stvarnošću i odgojnom psihologijom. Naime, obrazovanje nije primarno ni zabava ni užitak nego – rad. Rad na sebi, stjecanje radnih navika, stjecanje znanja i razvijanje intelektualnog i spoznajnog instrumentarija. Ljubav prema čitanju je posve individualna stvar.

Kod nekih ta sklonost ne postoji, i ne može im se razviti ni potaknuti nikakvim podilaženjem. Oni će pročitati ono što moraju i točka. Možda razviju naviku čitanja barem onoga što ih zanima. Cilj je dakle, da se učenike prije svega obrazuje i nauči misliti i usvajati sve ono što je dio naše opće i nacionalne kulture. Ako bi u okviru nacionalne kulture trebalo držati što dalje Marulića od lektire e da bi mu se učenici sutra obratili, onda bi bilo zaista herojski da takvu psihologiju Jergović primjeni eksperimentalno na samom sebi, kad se već ionako navodno boji da njegovi naslovi kao lektirni ne omrznu učenicima čitanje.

Pa je tako okrivio Marulića da je i otac hrvatske nepismenosti jer je mnogima omrznuo čitanje! U nepismenost su, veli Jergović, mnoge uveli „loši sastavljači lektire“. Dok su ovi novi sastavljači lektire učinili lektiru aktualnom i zabavnom. „Ono što je današnjim klincima zabavno i uzbudljivo, onim sutrašnjim više neće biti. Knjige koje danas djeluju privlačno, sutra će biti zastarjele.“, tvrdi Jergović.

Nevjerojatno je da jedan etaliblirani pisac uopće iznosi tako plitku argumentaciju, da knjige može smatrati zastarjelima – knjige koje ne podliježu temporalnom nego vrjednosnom kriteriju. Ako knjiga nosi u sebi mudrost koja nadrasta vrijeme, kakav li je to kriterij je li učeniku zabavna ili nije!? I po tom kriteriju predloženi popis bi trebali skratiti na pola! Jergovićev argument je nalik ovome: na satu fizike ne treba učiti statičnu Newtonovu mehaniku jer je zastarjela a kvantna mehanika otvorila je posve nova obzorja. Činjenica da Newtonova mehanika i dalje vrijedi u makrokozmosu, i da bez nje nije razumljiva ni suvremena fizika, po argumentu arhaičnosti ne bi više vrijedila. Poklik srušimo sve staro i arhaično odjekuje iza zaslona kompjutera gorljivih zatiratelja tradicije kao mrske neprijateljice kozmičkog napretka.

„Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi, smina nje stvoren’ja hoću govoriti; zato ću moliti Bože, tvoju svitlost, ne hti mi kraiti u tom punu milost. „ (Marulić, „Judita“)

„Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu kojano zada Ahejcima tisuću jada.“ (Homer, „Ilijada“)
I tako ove dvije slavne invokacije, s početka dva velika epa, iz naše i svjetske baštine, te zazive Bogu i bogovima, trebalo bi izbrisati iz memorije i opće kulture budućih hrvatskih naraštaja, promijeniti im softwer, ugraditi novi program u kojemu obvezno kao uvod trebaju pročitati roman „Što je muškarac bez brkova“ – jer, do đavola – što je lektira bez Ante Tomića!?

*Zoran Vukman, hkv.hr

Izvor: Narod.hr/hkv.hr
Photo: www.zoranvukman.com/