Blanka Vlašić danas je napunila 36 godina.
“Želim se vratiti, ali ću se vratiti samo ako budem mogla skakati visine preko dva metra. Ne želim se vratiti i skakati 190, svoje vrijeme mogu puno kvalitetnije iskoristiti. Konačni cilj je ionako Tokio. Ako Bog da da budem zdrava, nastupit ću u Tokiju i nakon toga odlučiti hoće li to biti kraj moje karijere. Naravno, svašta se u međuvremenu može dogoditi, i na sportskom, ali i na privatnom planu, no već sam počela razmišljati o životu nakon karijere jer ne želim da me ta odluka uhvati nespremnu. Svjesna sam koliko je to stresna odluka za većinu sportaša, pogotovo ako se dogodi naglo. Zato sam već sad neke stvari posložila i imam sve opcije otvorene”, otkrila je u razgovoru za 24sata.
“Negdje oko mog rođendana nazvao me prijatelj. Rekao mi je da je za mene zapalio svijeću ispred kipa svetog Ante na Poljudu. U tom smislu sveti Ante je za mene zaista poseban svetac. Ja vjerujem u njega, sveti Ante je kumovao mom obraćenju, on je sigurno bio moj zagovornik, a da nisam tražila, jer nisam ni znala što trebam tražiti. U svakom slučaju, to što je prijatelj zapalio svijeću potaknulo me da krenem na ovo mini hodočašće svaki dan”, rekla je Blanka.
“Mene ne zanima raditi nešto samo da bih preživjela od toga, želim da me to što radim u potpunosti motivira i ispuni, kao što me motivirao i ispunjavao sport. Vidjet ću, ako to prvo iskustvo u Americi bude uspješno, započet ću s konkretnim stvarima, izraditi programe, ponuditi ih sveučilištima koja ih žele, a onda i šire. Sviđa mi se opcija da mogu živjeti u Splitu i odraditi nekoliko turneja po svijetu jer cijeli svijet je tržište za ovakve stvari. Želim pomoći svojim iskustvom, da sportaši pametno treniraju, da kroz stresnu karijeru, kakvih je većina za vrhunske sportaše, ostanu prizemni, da ostanu ljudi, da ih to ne slama, da nauče balansirati između života i karijere, da izbjegnu ozljede”, ističe,
“Ne želim da moj posao nakon karijere bude vezan za nešto ‘stoto’, nema smisla da ne živim od svog iskustva i uspjeha jer moje iskustvo se ne može naučiti, to moraš proživjeti na svojoj koži. I život u siromašnoj okolini, bez perspektive i uvjeta za atletiku, i odrastanje u skromnim uvjetima, i probijanje granica nemogućeg, i ozljede, i operacije, i život s boli, i povratak… Sve sam to osjetila na svojoj koži. Mi smo svake godine probijali granice, bili pioniri u nekim stvarima i to je neprocjenjivo iskustvo koje sam itekako zapamtila i o kojem mogu pričati drugima”, zaključuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
