Dr. sc. Vlatka Vukelić o Danu antifašizma za Narod.hr: ‘Prvi partizanski odred bio je na margini službene povijesti NOB-a’

Foto: Glas Koncila

Saborski odbor za ratne veterane amandmanom je u četvrtak zatražio da Dan Hrvatskog sabora, 8. listopada, ostane praznik i neradni dan, ali da se Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, promijeni u spomendan, što znači da više ne bi bio neradni dan. Na taj prijedlog oštro je reagirao predsjednik Vade i HDZ-a Andrej Plenković ustvrdivši da ne će dozvoliti detuđmanizaciju te da “sve što su na Odboru govorili nije ni politika Predsjedništva ni Nacionalnog vijeća, ni HDZ-a ni Vlade RH”.

Amandman Odbora za ratne veterane naknadno je povučen, te smo tim povodom razgovarali s povjesničarkom dr. sc. Vlatko Vukelić.

Dr. sc. Vlatka Vukelić docentica je na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se temom djece stradale u Domovinskom ratu te je sudjelovala na simpoziju “Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskome ratu”, a na temu „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije“ održala i predavanje u Sisku.

Narod.hr: Kako komentirate prijedlog saborskog Odbora za Ustav o ukidanju 22. lipnja kao blagdana kojim se obilježava Dan antifašističke borbe?

Dr. sc. Vlatka Vukelić: Koliko shvaćam politika se odredila prema tome prazniku, odnosno politička većina podupire prijedlog da se Dan antifašističke borbe i dalje službeno obilježava kao praznik. Za mene je to apsurdno, pogotovo ako je u kalendar spomendana uklopljen Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom. To je korektno, jer se pogotovo u Hrvatskoj često nameće teza kako su antifašisti svi od reda bili pripadnici NOP-a. S tim forsiranjem pojam antifašizma je obilježen negativnom konotacijom koja simbolizira masovna pogubljenja i kršenja ljudskih prava koje su počinili deklarirani komunisti i pripadnici NOP-a. Obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom okupiti će i sve one skupine i pojedince koji su bili protiv ikojeg nametnutog totalitarističkog sustava, recimo potomke tzv. građanske predratne Hrvatske. Ljude koji su kroz obrt, trgovinu i domaće investicije pokušavali izgraditi hrvatsko društvo u teškim vremenima tzv. prve Jugoslavije. To je bila većina hrvatskoga naroda, to je bila „obična Hrvatska“ koja nije čak ni deklarativno podupirala ikakav sukob, ali je htjela samostalnu državu.

Ipak, drago mi je da danas možemo slobodno i bez stigmatizacije govoriti o važnosti i značaju 22. lipnja 1941. za Hrvatsku. Da je 2012. prilika za izreći sve ovo ipak ne bi postojala ili bi nosila značajne posljedice. Danas možemo, ali i moramo jasno reći kako se datuma 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska nije dogodilo baš ništa. Ono što se jest dogodilo bio je bijeg manje skupine članova lokalne partijske organizacije, koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu kod sela Žabno, dakle na sasvim drugi kraj šireg sisačkog područja. Stoga je zaista nejasno koji se to događaj 22. lipnja svake godine obilježava u šumi Brezovica kao državni praznik.

Opetovano se zaboravlja kako smo kao narod 50 godina bili pod represivnim totalitarnim sustavom. Zamislite da vas netko u Vašoj kući toliko zlostavlja? To se zove obiteljsko nasilje, psihičko maltretiranje i fizičko zlostavljanje. Žrtve obiteljskog nasilja ostatak života provedu na liječenju od PTSP-a, a mi danas sami sebi ne damo šansu za tim ozdravljenjem i izliječenjem. Kod totalitarizama je tipično da je žrtava puno više od njihovih zlostavljača a u našem se društvu sada taj ogroman broj traumatiziranih ljudi ne zna ponašati na način da sami sebi pružimo šansu da budemo zdrava nacija neopterećena prošlošću. Jedan od tih koraka ka samoozdravljenju bilo bi ukidanje Dana antifašističke borbe, jer je kao datum i simbol isprostituiran. Dozvolilo se da umjesto onoga što je trebao predstavljati postane relikvija zlostavljača.

Također, moramo znati da totalitarizmi imaju dobro osmišljen sustav obrazovne politike. U ovome slučaju to znači kako je 50 godina obrazovni sustav odgajao svoju žrtvu po principima po kojima je to želio. Zamislite da su u Njemačkoj učili povijest čiji je kurikul, kronologiju, plan i program nastave uredio i osmislio Hitler!?

Narod.hr: Što je bio Prvi sisački partizanski odred i kakav je njegov značaj za antifašizam, a kakav za jugoslavenski komunizam?

Dr. sc. Vlatka Vukelić: Prvi partizanski odred nije bio forsiran pojam u socijalističkoj Jugoslaviji. Bio je na margini službene povijesti NOB-a do razine da su tadašnji službeni povjesničari često krivo pisali ime Vlade Janjića Cape, kojega smatramo vođom te formacije. Nakon okupljanja u kolovozu 1941. to je skupina koja vrši napade na lokalne policijske postaje uokolo Siska, napada službenike tadašnje policije koji vjerojatno nikada nisu Pavelića niti ga upoznali, kamoli da su bili pripadnici ustaškoga pokreta i organiziraju nekoliko napada na željezničku strukturu, primjerice u Lekeniku i u Sunji, čime je i prijevoz civilnog stanovništva postao opasan. Diverzije na željezničku infrastrukturu biti će jedan od razloga onako lošeg načina transporta izbjeglica s područja Bosne koji će postati intenzivan od proljeća 1942. Dakle, službena socijalistička historiografija nije Prvom partizanskom odredu iz Siska pridavala ni pozornost ni značaj, a Vlado Janić Capo nije bio važan i rado viđen partijac u službenoj jugoslavenskoj političkoj plejadi.

Naravno, jasno je zašto je Franjo Tuđman inzistirao na ovome danu. On je težio ka jedinstvenoj Hrvatskoj u trenutku agresije na nju, a bio je svjestan preostalih struktura. Također, imao je potrebu staviti protutezu Srbu i tzv. Danu ustanka. No danas smo dokazali kako u Srbu nije bilo ustanka, već se tamo dogodilo klanje, pa je sramotno da se tamo ista obilježava, taman u organizaciji 2 lokalna društva. Samim time ni Dan antifašizma vise nije nužno zlo, jer nikada i nije slavio i promicao tekovine svih ljudi u borbi protiv fašizma već samo i isključivo tekovine NOB-a, a to je selekcijski i diskriminacijski.

Narod.hr: Kako komentirate izjavu zastupnika Milorada Pupovca koji je izjavio da se antikomunizmom potpuno negira antifašizam?

Dr. sc. Vlatka Vukelić: Ja vjerujem kako je to njegova istina. Naravno njegova je teza van svih zakona logike. Uopće i taj pojam antikomunizma je nepotreban. Postoji jedan jasan pojam, a to je komunizam. Komunizam je totalitarni zločinački sustav osuđen od strane Europe pa i sada zadnjom rezolucijom 19. rujna, ali i nizom rezolucija do toga datuma. Jesu li u Velikoj Britaniji nositelji antifašizma bili komunisti? Ili u Italiji ili Americi? Skloni smo zaboraviti i da smo imali snažnu antifašističku komponentu medu hrvatskim intelektualcima koji su htjeli samostalnu demokratsku Hrvatsku te zbog toga završili ili u emigraciji ili u komunističkim zatvorima. Izjednačavati antifašizam i komunizam je pak potpuno idiotski jer komunisti se nisu borili za “oslobođenje”. Oni su se borili za vlast. I to su uspješno postigli, vladajući ovim prostorom idućih 50 godina. Fašističko-nacistička “okupacija” trajala je 4, a komunistička 50 godina.

>Prof. dr. sc. Banac: ‘Dan antifašističke borbe ne treba biti ni spomendan, treba ga sasvim skinuti’

>(VIDEO) Hasanbegović o kalendaru blagdana: ‘Jedini učinak bit će učvršćivanje relikta baštine jugoslavenskog komunizma u hrvatskom javnom životu’

>Zašto se Milanović buni protiv ukidanja Dana antifašističke borbe kada je njegova Vlada 2012. razmatrala isto?

Pupovac svojom tezom izbacuje Hrvatsku iz Europe, uz to što pokazuje simptome duboke ideološke traume. Osobno mislim kako mu treba pomoći….

Treba se okrenuti ka modernim društvenim tendencijama suvremene Europe. Obilježavanjem Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Hrvatska se pridružuje većini zemalja članica EU u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. ( NN , 76/2006) u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava.

Nadalje, neosporna je činjenica da su tijekom i nakon 1945. godine napravljeni najstrašniji zločini u povijesti hrvatskog naroda.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Za zločine u vrijeme komunističke vladavine od 1945. do 1990. do danas nitko nije odgovarao. Godine 2011. donesen je Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata (NN 31/11), koji je ubrzo 2012. godine zamijenjen Zakonom o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja (NN 143/12). Prvi od navedenih zakona jasno ističe kako: „U duhu humanog odnosa prema žrtvi, a u skladu s Rezolucijom o osudi komunizma i komunističkih zločina Vijeća Europe, Republika Hrvatska preuzima brigu u pronalaženju, obilježavanju i dostojnom, trajnom održavanju grobova žrtava komunističkih zločina.“ – Članak 2. Članak 4. Donosi i dodatnu definiciju postupanja s žrtvama i kaže između ostaloga: „….Pod žrtvama komunističkih zločina podrazumijevaju se i građani ubijeni i umrli nakon završetka Drugog svjetskog rata u logorima, zatvorima ili ubijeni iz političkih razloga na bilo koji način u zemlji i inozemstvu.“

U svrhu navedenoga i svega onoga što ovdje nismo uspjeli navesti osnovan je i Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkog zločina nakon Drugog svjetskog rata. Jedna od značajnih uredbi ovoga ureda bilja je istaknuta u Članku 10.:“Na temelju ovoga Zakona Ured je ovlašten zahtijevati od arhiva, muzeja, crkvenih institucija, upravnih organizacija, političkih organizacija, udruga i drugih pravnih osoba i institucija da joj stave na uvid svu dokumentaciju kojom raspolažu, a koja je bitna za djelatnost samog Ureda. Sve pravne osobe i institucije iz stavka 1. ovoga članka dužne su postupiti po zahtjevu Ureda.“ Donošenjem Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, (NN 143/12) ovaj Ured je ukinut, a provedba Zakona stavljena je pod djelokrug ministarstva nadležnog za branitelje.

Dakle, treba pod hitno rehabilitirati Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata (NN 31/11) te nam tada neće biti potrebni niti zakoni o arhivima niti radne skupine niti išta od tih politički populističkih „akcija“. Rehabilitacijom ovoga zakona omogućilo bi se dosljedno institucionalno istraživanje komunističkog terora, a onda bi možda i našim saborskim zastupnicima bilo jasnije za što točno glasuju.

Izvor: narod.hr