Hrvatski sport pokazuje svoju žilavost. I životvornost. Svježi uspjeh našeg Marina Čilića koji je u senzacionalnoj partiji polufinalnog dvoboja Otvorenog prvenstva SAD dotukao Rogera Federera opčinila je sportski svijet. Bila je to igra mačke i miša, kolikogod to pretenciozno zvučalo. Čilić je “riješio” Federera u tri seta, ne dopuštajući mu ni nadu u povoljan ishod, plasman u finale…
Otkud takva promjena u Čilićevim nastupima i formi. Ponajprije, Čilić je sazrio i kao sportaš i kao čovjek. K tome, pun je snage, elana i želje za dokazivanjem nakon nezaslužene kazne zbog navodnog korištenja dopinga. Iako je nepravedno, dokazano, suspendiran na devet mjeseci Čilić se vratio tenisu jači nego ikad prije.
Već su i prethodni njegovi nastupi bili drugačiji nego prijašnjih godina. Iako sam voli spomenuti inat i dišpet njegovi dobri nastupi nisu samo inicirani takvim osjećajima. Čilić je za vrijeme suspenzije trenirao više i bolje nego ikada. I to s novim trenerom, Goranom Ivaniševićem. Koji mu uistinu ima što pokazati, njegova sjajna karijera koja je okrunjena trijumfom na Wimbledonu 2001. godine i danas se prepričava u teniskim krugovima širom svijeta. Ivanišević je nakon trijumfa Čilića nad Federerom zbog svoje karizmatičnosti odmah bio pod paskom medija.
“Čovjeka kojeg trenira baš Goran Ivanišević Federer nije smio podcijeniti”, napisao je jedan novinar odmah nakon polufinalnog dvoboja US Opena.
U cijeloj priči hrvatski sport i tenis nije dobio Marina Čilića kao dokazanog vrhunskog tenisača. Ni slučajno. Uz Čilića hrvatski sport dobio je i dokazanog vrhunskog teniskog trenera, Gorana Ivaniševića.
Dobit Čilićevog trijumfa je, dakle, dvostruka. Time je sreća i korist za hrvatski sport veća!
