Hrvatski sportaši, ogromna većina njih, uglavnom su vjernici ili se takvim javno deklariraju u medijima, na utakmicama, tijekom teniskih mečeva, nakon njih se križaju ili na atletskim priredbama, kao što je to slučaj s našom sjajnom atletičarkom Blankom Vlašić, koja je zbog svojih vjerskih uvjerenja ne jednom bila na udaru dobrog dijela medija. Predmet poruge, a da je strukovne novinarske udruge nisu uzele u zaštitu, barem ne sve.
Je li u državi, kao što je to Hrvatska, koja se prema popisu može u ogromnoj većini smatrati katoličkom zemljom, korektnije, zemljom u kojom u 86-postotnom omjeru žive katolici, jednostavno biti vjernik? Ima li pravo čovjek biti slavan, biti uspješan, a ujedno biti vjernik i javno svjedočiti svoju vjeru, a da ne bude izložen medijskom i političkom zlostavljanju? Ako živite u Hrvatskoj, i ako pogledate neke ne tako stare primjere, spomenuli smo Blanku, mogli smo spomenuti Marina Čilića ili neke druge hrvatske sportaše, ono što bi trebalo biti lako izuzetno je teško.
No, ne zavaravajmo se, nije to tako ”samo” u Hrvatskoj. Naime, sportske zvijezde poput Manny Pacquio, Stephena Currya, Tima Tebova, Richards Rossa, Usaina Bolta i mnogih drugih javno su se u više navrata deklarirali kao vjernici, nakon svojih javnih pokušaja svjedočenja vjere bili su iz istih razloga djelomično ismijani u medijima ili su bili spomenuti u kontekstu afera s kojima nisu imali nikakve veze, osim što su dolazili iz zemlje iz koje dolaze neki sportaši navodno umiješani u doping afere ili ih se pokušalo ocrniti samo zato jer su dio reprezentacije iz koje dolaze dva ili tri navodno dopingirana sportaša, kao što je to bio slučaj s ”najbržim čovjekom na svijetu” i vjerojatno najvećom sportskom veličinom današnjice, osvajačem brojnih zlatnih olimpijskih odličja, Usainom Boltom. I Bolt im je danas ”sumnjiv.”
Neki tvrde kako se većina ljudi koja se bavi sportom sport zapravo doživljava kao religiju. Koliko je to točno ostavimo za analizu sociologa, psihijatara, teologa ili osoba koje su stručne baviti se takvim analizama, sasvim sigurno da je sport, koliko god može biti unosan i donositi slavu, zaradu, izuzetno stresan, sportaši su izloženi raznim pritiscima, ucjenama, pa i medijskom reketu, neki se s tome bolje neki lošije nose. Mnogi su koji prije ulaska u sport možda nisu bili vjernici kroz sport shvatili koliko im vjera može pomoći, ne kao ”alat” za ostvarivanje što boljih rezultata na štetu sportskih suparnika nego kao pomoć za suočavanje s turbulentnom svakodnevicom, kao pomoć u borbi sa stresom. Nije, naravno, sport samo ono što vidimo na televiziji kad se slave pobjede, kad se dijele medalje. Sport je puno više od toga, ponekad najmanje to.
Je li, kako to neki tvrde, vjera samo kulisa za sportaše, odnosno, kad se sportaši križaju rade li to iskreno ili je riječ o ”performansu” za medije? Poznavajući većinu hrvatskih sportaša, bez obzira na sve do sada navedeno, bez obzira na sve izazove s kojima su sportaši suočeni, vjera je važan sastavni dio njihovih života, o čemu je u nekoliko navrata do sad iskreno govorila Blanka Vlašić. Bog, naravno, ne prati tekmu s tribine, nije filmski čarobnjak s čarobnim štapićem, oni koji na takav način doživljavaju Boga zapravo su potpuno u krivu ili su pod utjecajem ”holivudske spoznaje” Boga. O čemu je također hrvatska sportašica Blanka Vlašić govorila kada je jasno rekla da se Bogu ne moli za pobjede ili nesreću sportskih suparnica kako bi ona imala više uspjeha nego isključivo za mir u duši, spokoj i pomirenja ”same sa sobom.”
Iako život sportaša izvan samih sportskih terena obiluje brojnim aferama, porocima, neki bi rekli čak i kriminalom, nije korektno osuđivati, jer ni osuda nije u dometu čovjeka, pa čak ni ona moralna. Biti sportaš, biti čovjek, biti vjernik, jako je teško, posebno danas, u ovakvom svijetu, ali nije, naravno, nemoguće, ne samo uz pravu organizaciju nego ponajprije uz volju. Za sve čovjek da bi uspio mora imati volju, uostalom, kad govorimo o volji Bog je toliko volio čovjeka kad ga je stvorio da mu je da sve, najveće dobro koje mu je dao bila je slobodna volja. Ljudi nisu robovi, naravno, ako to sami ne žele biti i ako ne žele robovati onome čemu danas sve više ljudi robuje – novcu. Kad neki tvrde kako sportaši Boga doživljavaju kao trenera ili izbornika, navijača s tribina… mnogi će se zgražati, međutim, ti isti zaboravljaju u kakvom okruženju žive i rade sportaši, na travnjacima, na parketima, na terenima…prvi je pogled tribina, drugi klupa… Sport je njihov život, a gdje je život tu je i Bog, s obzirom kako je Bog ipak svugdje.
