U dalekom južnokorejskom Pjongčangu u tijeku su Zimske olimpijske igre, koje su, barem za trenutak, ako ništa drugo, zaustavile prijetnje ratom u tom već desetljećima turbulentnom dijelu svijetu. Zbog Zimskih olimpijskih igara dvije su podijeljene Koreje pod istom zastavom sudjelovale u svečanoj ceremoniji otvaranja. Samo to, dakle, čak da je jedino, a nije, dovoljno je da opravda postojanje Olimpijskih igara, koje imaju drevnu tradiciju.
No, ipak, neki smatraju da su Olimpijske igre suvišne te da ih treba – ukinuti!? Jedna od njih je i američka novinarka Julia Ioffe, inače ruskih korijena, specijalizirana za pitanja nacionalne sigurnosti i vanjske politike. Ona je u članku pod naslovom “Ukinite Olimpijske igre”, a koji je objavljen u američkom časopisu “The Atlantic”, pokušala objasniti zašto su Olimpijske igre nepotrebne.
Jesu li doista i što kaže američka novinarka?
‘‘Svake dvije godine iskreno se pitam koja je svrha Olimpijskih igara i zašto ih i dalje gajimo kao tradiciju. Za sportaše predstavljaju vrhunac karijera, pa možda i ispunjenje životnih ambicija. Međutim, što je s nama ostalima? Koja je poanta? Osim privremenog bljeska raskošnog spektakla, malo je dobrih stvari koje se mogu spominjati u pozitivnom kontekstu Olimpijskih igara koje realno pogoršavaju ljudsku prirodu”, piše Julie, koja ipak ponešto zaboravlja, naime, Olimpijske igre oduvijek su prilika mladim sportašima koji vođeni Coubertinovom legendarnom ”važno je sudjelovati” sanjaju o sportskom natjecanju na kojem sudjeluju, i na kojem imaju priliku sportaši svih država svijeta, pa čak i u vremenima kada pušu vjetrovi rata, kao što smo se i uvjerili posljednjih dana. Bez Olimpijskih igara svijet bi danas bio puno siromašniji, malo tko to može osporiti. Olimpijske igre u Pjončagu podsjetile su stanovnike obje Koreje kakav njihov svijet može biti bez željeznih zavjesa, bunkera ideoloških okova.
”Svaki put kada dođe u grad, Olimpijada nas podsjeća koliko je čovječji život i dignitet zapravo minoran. U pripremi Ljetnih igara u Pekingu oko milijun i pol duša prisilno je izgubilo svoje domove zbog gradnji potrebne infrastrukture. Jedna je studija čak potvrdila kako je diljem svijeta u posljednjih 20 godina dva milijuna ljudi bilo prisiljeno na selidbe kako bi olakšali izgradnju olimpijskih struktura. U Vancouveru je izgradnja raznih kompleksa uzrokovala beskućništvo. Osim smrti, u Sočiju su tisuće ljudi raseljeni diljem države. Zbog čega? Zbog nekoliko stadiona i staza koje će se jednokratno koristiti.
Rijetko je Olimpijada profitabilna investicija za domaćina. Proračuni često iskaču iz financijskih okvira i još češće bivaju uzrokom dugoročnih dugova. Soči je ogledan primjer. Umjesto da domaćinstvo preuzme grad s hladnijom klimom i povoljnijim zimskim uvjetima, samo za umjetni snijeg u gradu koji svojim suptropskim temperaturama odudara od ostatka hladne Rusije utrošeno je nekoliko milijuna. Novac se bjesomučno troši na prolazne i naposljetku beskorisne objekte koji zbog skupoće održivosti nose akademski naziv ‘bijeli slonovi’…”, nadalje navodi američka novinarka. Jednim dijelom je to točno, može se na Olimpijske igre i tako gledati, ali kroz prizmu novčanika možemo danas, nažalost, gledati sve. Međutim, krivicu za siromaštvo, bijedu u svijetu, treba potražiti na nekim drugim mjestima, pa čak i u jednom dijelu medija. Najmanje s tim veze imaju stadioni, dvorane, staze…
U pozadini mito i korupcija?
”Ogromne svote novca za plaćanje Olimpijade dolaze iz džepova poreznih obveznika koji bi radije financirali segmente koji su neophodni za kvalitetniji život. Naprimjer, za vrijeme Igara u Sydneyju lokalna vlada zabilježila je pad u zdravstvenim i obrazovnim proračunima. U Rusiji je, pak, trošak bio na leđima banaka dok se gospodarstvo borilo s recesijom.
Toliko hvaljeni olimpijski duh zatrovan je političkim primjesama. Pozivajući se na citat čuvenog sportskog novinara i fotografa Davida Goldblatta, poručit ću kako je Olimpijada oduvijek bila mjesto na kojem se može trgovati političkim kapitalom.
Erin Elizabeth Redihan u svojoj knjizi ‘Olimpijske igre i Hladni rat’ napisala je kako je Josef Staljin na početku Hladnog rata na Olimpijadu gledao kao na način međunarodnog priznavanja i legitimnosti. Olimpijske igre u Pekingu 2008. i Sočiju 2014. godine poslužile su za identičnu svrhu: Kina i Rusija htjele su se prezentirati svijetu kao nove geopolitičke i gospodarske snage. Olimpijske igre su licemjerna pozornica za zemlje koje su željne iskazivanja superiornosti. Potiču rasipnu potrošnju i svjetskim vođama pružaju prigodu da se isprse svojim ugledom.
Dakle, čime su Olimpijske igre zaslužile toliko glorificiranja? Tko ih zapravo treba? Hoćemo li se i dalje pretvarati da nam je drago što gledamo curling i dizanje utega dok u sjeni bujaju mito i korupcija? Trebamo li zbilja hokejaške utakmice da bi zasjenile ratove? Naravno, ne trebamo”, zaključuje američka novinarka Julie Ioffe…
Mito i korupcija? Neki bi rekli kako u pozadini nekih medija, da ne spominje tek političke stranke, ne ”djeluje” nego i vlada mito i korupcija, pa čak i u godinama u kojima se Olimpijske igre ne održavaju… Za jedan dio medija, političara, Olimpijske igre u korupciji traju besprekidno.
Američka novinarka govori u svom članku o megalomaniji, no, za to nisu krive Olimpijske igre, već neki ljudi onih zanimanja koje smo malo prije spomenuli. U svojoj osnovi Olimpijske igre nisu bile zamišljene kao megalomanski projekt za potrošnju basnoslovnih svota novaca. To je neka druga dimenzija.
