Nasuprot „spinovima“ liberalne elite, pa čak i uvredljivih izjava predsjednika na odlasku Baracka Obame o tome da Donald Trump „ne brine o pravima radnika“ istina je naravno kao i najčešće – drugačija.
Naime, svoj posljednji predizborni govor Donald Trump nije održao u sjaju ili glamuru Washingtona ili New Yorka već u tvorničkoj hali u Michiganu, industrijski jakom uporištu demokrata gdje oni odnose pobjedu već preko 20 godina. Donald Trump je bio prilično jasan i rekao ako Ford preseli svoju proizvodnju u Meksiko da će on udariti carine 35 posto Fondu na svaki uvezeni automobil iz Meksika! Na ovu izjavu odmah je reagirao Barack Obama i rekao „da radnici SAD-a ne bi trebali biti zaluđeni republikanskim tajkunom“.
No, klasična lijevo-liberalna retorika zastrašivanja i etiketiranja ovog puta nije naišla na plodno tlo. Američkim radnicima i prosječnom građaninu SAD-a već je preko glave obećanja i laži da će dislociranje proizvodnje u Meksiko ili Kinu donijeti velike dobrobiti običnom čovjeku. Nasukani na svoje medijske laži, demokrati i američki establišment općenito izgubili su izbore. Radnici i građani Amerike konačno su shvatili da je pravi neprijatelj u elitističkim strukturama Washingtona, prepunom zakulisnih igara koje su okidači za nove ratove i bogaćenje bankarsko-vojnog lobija iza zavjese. Iz tog razloga prihvatili su Donalda Trumpa kao jednog od svojih, te mobilizacija svih mogućih „ugroženih manjina“ (svaka sličnost s Hrvatskom je slučajna) nije uspjela. Zastrašivanja Latinoamerikanaca, Afroamerikanaca, katolika, žena, LGTB zajednica i koga sve ne od strane medijski usavršenog stroja za mljevenje protivnika – pala su u vodu.
Radnici i građani SAD-a prepoznali su Donalda Trumpa kao jednog od svojih: čovjeka koji svakog dana ustaje u pet sati, u šest već vodi prve sastanke sa suradnicima, te je cijelog dana posvećen brizi za svoje zaposlenike i radnike. Trump je poslodavac američkog starog kova: zahtjevan, ali dobro nagrađuje i brine za svoje radnike, a daje naročite dobre beneficije u zdravstvenom i mirovinskom sustavu koji su rak rana sustava koje je uspostavila američka oligarhija. I u svojoj poznoj dobi predan je poslu i svojim zaposlenicima, te posvećen poslu.
Poraz „liberalne Amerike“ ujedno je i (privremeni) poraz snaga koje koristeći snagu medija i meke sile pokušali izigrati demokratska pravila igre koja su SAD-u odavno uspostavljena. Oni koji se kunu u demokraciju zapravo su njezini najveći rušitelji: globalne elite umrežene raznim interesima ekonomsko-političke prirode, soroševskom mrežom nevladinih plaćeničkih udruga i medija koji ljudima peru mozak želeći ih pretvoriti u poslušnike nametanjem osjećaja krivnje (za prošlost), proglašavajući ih ksenofobima ili rasistima, te etiketiranjima i podmetanjima svih vrsta
Amerika se probudila iz sna: ima li europski radnik ili građanin snage učiniti slično?
