Australski psihijatri izrazili zabrinutost oko ‘rodno afirmativne skrbi’

Australski psihijatri oprezno su digli glas protiv kirurških zahvata i hormonalne terapije za promjenu “rodnog identiteta”.

Strukovna udruga Royal Australian and New Zealand College of Psychiatrists (RANZCP) odbila je podržati mjeru “rodno afirmativne skrbi” kao ključnu metodu za njegu djece, za koju se vjeruje da bi mogla biti transrodna, kako stoji u njihovoj upravo objavljenoj deklaraciji.

Oprezniji pristup

Kako prenosi The Australian, deklaracija podržava oprezniji pristup problem od onoga koji su poduzele neke europske zemlje uslijed nedostatnih indikatora za to koji medicinski postupak primijeniti. To je prvo od glavnih strukovnih medicinskih tijela u Australiji koje je priznalo nedostatnost dokaza na osnovi kojih se pruža transrodna skrb i blokeri puberteta, te time uputilo izazov rodnim klinikama za djecu.

“Deklaracija RANZCP-a, koju je sastavilo vijeće iskusnih psihijatara po prvi put prepoznaje spektar profesionalnih mišljenja po pitanju pristupa skrbi za djecu s rodnim problemima”.

Pritom se izravno upućuje na zatvaranje klinike Tavistock u Velikoj Britaniji, nakon nakon revizije uprave zbog zabrinutosti oko nedostatka odgovarajuće sveobuhvatne zdravstvene skrbi, jer su tisuće djece prebrzo bile prebačene na hormonsko liječenje.

Spol je biološka odredba

RANZCP priznaje težinu situaciju ljudi u de-tranziciji koji su izrazili žaljenje nakon što su počeli tvrditi da im je medicinska tranzicija naškodila. Kolegij psihijatara je također izdao nedvosmislenu izjavu u kojoj spol određuje kao biološku značajku:

“Spol se odnosi na biološke značajke koje određuju ljude kao muško i žensko. Dok skupovi bioloških značajki nisu međusobno isključivi, jer postoje pojedinci koji posjeduju i jedne i druge, one ipak u premoćnoj većini dijele ljude na one muškog i one ženskog spola.”

U tom smislu u deklaraciji stoji kako “tegobe povezane s rodom mogu u nekim situacijama biti dovedene u vezu s cijelim spektrom psihosocijalnih problema i zdravstvenih tegoba.”

Jasno je otud kako se profesionalna mišljenja o tome koju metodu skrbi primijeniti, radikalno razlikuju:

“Može se uzeti u obzir cijeli niz postupaka (uključujući psihološke, društvene i medicinske) za adolescente koji tvrde kako imaju rodno uvjetovane tegobe. Postoje preporuke po pitanju skrbi za djecu i adolescente s rodnom disforijom/rodnim nepoklapanjem.”

“One uključuju oprez spram primijene hormonskih i kirurških metoda; analizu poradi utvrđivanja jesu li na djelu neki drugi patološki čimbenici (autizam i ADHD); (…) pružanje psihosocijalne podrške pacijentu da istraži svoj rodni identitet tijekom procesa postavljanja dijagnoze.”

Pored toga:

“Neki transrodni i rodno raznoliki mladi ljudi, s podrškom obitelji, zatraže i započnu gender-affirming terapiju blokiranja puberteta/hormonalnu terapiju, i tvrde kako im je koristila.”
Gender-affirming terapija je medicinski postupak gdje se tvrdnja djeteta da živi u “krivom rodu” bezuvjetno podržava od strane liječnika.

“To nekad dovodi do prepisivanja blokera puberteta kako bi se “pauziralo” normalni spolni razvoj, a kasnije se primjenjuje hormonalna terapija kako bi se izvela, koliko je to moguće, “tranzicija” u suprotni spol.”

Nepopravljive štete

Psihijatri okupljeni u RANZAP tvrde kako su djetinjstvo i adolescencija doba brzog razvoja mozga i osobnog identiteta, pa je počesto i da se djeca i mladi uslijed toga mogu privremeno osjetiti “strancima” u vlastitom rodu. Stoga, ponašanje koje ne odgovara uobičajenom – kao, primjerice, kad je djevojčica muškobanjasta – ne mora nipošto upućivati na poremećaj rodnog identiteta patoloških dimenzija.

Ljudi koji su prošli de-tranziciju, odnosno povratak u izvorni rodni identitet, govore o psihičkim tegobama, uključujući depresiju i anksioznost, te mogu naići na poteškoće pri pristupanju uslugama zdravstvene skrbi. Neki pak idu toliko daleko da tvrde kako im je gender-affirming skrb nanijela ozbiljnu štetu i u tom smislu se podnose tužbe protiv liječnika i institucija koje su im je pružile.

Komentirajući deklaraciju, australski je psihijatar Andrew Amos izjavio:

“Po mom sudu, posljedica je nesavjesnosti što se gender-affirming skrb u posljednjih deset godina naglo proširila diljem Australije, unatoč tomu što se zna da mnogi klinci promijene mišljenje. To je osobito štetno stoga što medicinska ili kirurška tradicija povlači nužnost cjeloživotne skrbi, uz potencijalno katastrofalnim posljedicama, ako se osoba kasnije u život odluči na de-tranziciju”.