Svi očajnički tražimo na internetu neku dobru vijest, to jest nešto što će nam poboljšati raspoloženje, unaprijediti život, a možda čak i biti svjetlo u mraku. Prošli sam je tjedan našao u članku o lovranskom restoranu koji je vratio Michelinovu zvjezdicu.
Inače se svi kreću u suprotnom smjeru, poput šarmantnog štakora Ratatouillea koji se probio u vrh pariške gastronomije; biti chef je romantično i strastveno, kako nam je pokazala Catherine Zeta-Jones 2007. u filmu “Nema rezervacija”; chef je buntovan, hirovit i arogantan kao Bradley Cooper 2015. u “Paklenoj kuhinji”; izgubiti zvjezdice je katastrofa, što se vidjelo u britanskoj drami “Točka pucanja” iz 2021, piše Boris Beck za Večernji list.
>Beck: Za populizam je najvažnija kosa
Zaboravite dinstanje, pohanje i prženje
Zaboravite dinstanje, pohanje i prženje, traži se sferifikacija, transglutaminacija, dehidracija i emulzifikacija; više od namirnica treba vam tekući dušik, maltodekstrin i ultrazvuk, a štednjak je ustupio mjesto rotirajućem evaporatoru, centrifugama i kupki za kuhanje na niskoj temperaturi. Rezultati su zapanjujuće i nikad viđene kombinacije okusa, ali u utrci za novim najbolji posustaju: Anthony Michael Bourdain ubio se 2018.; švicarski chef Benoît Violier, čiji je Le Restaurant de l’Hôtel de Ville 2016. bio proglašen najboljim u Francuskoj, ubio se mjesec dana nakon toga; genij molekularne kuhinje Homaro Cantu objesio se 2015.; Bernard Daniel Jacques Loiseau presudio je sam sebi 2003., u grob je otišao s tri Michelinove zvjezdice.
Restoran u Lovranu dobio je zvjezdicu 2019. i odonda im je krenulo nizbrdo: napustili su ih dotadašnji gosti jer im se nije dalo oblačiti odijelo i četiri se sata dosađivati dok im donose trideset zalogajčića, među kojima je jedino masna cijena. Restoran je upao u kaos u kojem su svake godine mijenjali chefa, i na kraju su zaključili da im se sve to ne isplati. Vratili su Michelinu teško stečenu i održavanu zvjezdicu, a goste mole da im se vrate onakvi kakvi jesu, s djecom i kućnim ljubimcima, da sjednu u društvu, naruče običnu hranu i uz to popiju stolno vino. Zamijenit će vrhunsku gastronomiju za malo ljudskog druženja; zbogom snobovi, dobro došli izletnici.
>Beck: Diktatori mogu podnijeti sve osim poruge
Da je Michelinov car gol, pokazao je 2017. novinar časopisa Vice Oobah Butler
Treba hrabrosti za to. Da je Michelinov car gol, pokazao je 2017. novinar časopisa Vice Oobah Butler kada je u vrtnoj šupi u Dulwichu u Londonu stvorio lažni restoran i pomoću trikova dotjerao ga do toga da bude najbolje ocijenjeni restoran na Trip Advisoru; jedno jelo se zvalo Empathetic: veganske školjke u bistroj juhi s pastrnjakom, mrkvom, celerom i krumpirom, a posluživalo se s raženim čipsom. Luđaci fine dininga navalili su, a u Šupi su im servirali smrznutu hranu iz supermarketa, koju su ovi, dakako, hvalili. Srećom, u Lovranu se pokazalo da su ljudi još uvijek dovoljno normalni i da će umjesto japanskih gljiva smrznutih na apsolutnu nulu radije pojesti dobro pečenje.
Ali teško se vratiti natrag. Znam za slučaj čovjeka koji je bio direktor velike firme, žena je bila predstojnica odsjeka i još je imala privatnu praksu, troje djece, pas, dva auta i velika kuća. I onda su jednog dana on i supruga stali i shvatili da to više ne mogu. I da su se penjali, penjali i penjali, u nadi da će jednog dana raditi manje, ali radili su sve više. Trebalo im je nekoliko godina, ali uspjeli su: on je našao manju firmu, ona manji fakultet, našli su i manju kuću. I još nešto: proglasio je četvrtak danom za otkazivanje. Odonda svaki četvrtak izvadi rokovnik i jednu obavezu idućeg tjedna jednostavno prekriži. Eto, to nam treba: kultura otkazivanja. Onih koji gnjave.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
