SPC ostaje ono što je bila: udarna ideološka i terenska šaka velikosrpskog nacionalizma.
Malo kada je neki vjerski obred tako malo sličio na vjerski obred kao ona za vrijeme ustoličenja crnogorskog mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija – ustoličio ga je patrijarh SPC-a Porfirije – ostalo je u dubokoj sjeni vojno-policijske sile koja je tu ceremoniju omogućila, pisala je Slobodna Dalmacija
SPC zloupotrijebila vjeru za politiku
Nije u čitavoj toj sakralnoj epizodi bilo „v” od vjere, ni „e” od evanđelja, ni „p” od poniznosti, ni „u” od uljudnosti, ni „r” od razumijevanja, ni „t” od tolerancije – sva ta moguća značenja Joanikijeva ustoličenja isparila su u magli, dimu i oštrom mirisu policijskih suzavaca bačenih na građane Cetinja, a u režiji SPC-a.
Čak je i ateistima bilo mučno gledati takvu zloupotrebu vjere.
Umjesto otajstva vjerskog obreda u duhu kršćanske poniznosti, dobili smo agresivnu vojno-redarstvenu demonstraciju sile kojom je brutalno prekršena većinska volja građana Cetinja, ali i svih onih građana Crne Gore kojima Cetinje – kao nekadašnji glavni grad crnogorske kraljevine – predstavlja povijesni simbol i duhovno središte crnogorstva.
A to crnogorstvo u našoj je epohi najviše napadano baš od Srpske pravoslavne crkve, koja ne priznaje autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, te negira i smisao crnogorske države, čak i samo postojanje crnogorskog naroda. U viziji SPC-a Crnogorci su Srbi koji u zabludi misle da nisu Srbi, CPC je izmišljena sekta, a crnogorska država je odmetnuta srpska zemlja.
Baš zato građani Cetinja u velikoj većini nisu željeli da se ustoličenje mitropolita SPC-a održi u njihovu gradu, koji u kompleksnosti crnogorskog identiteta predstavlja montenegrinski bastion: na popisu iz 2011. više od 91 posto Cetinjana izjasnilo se Crnogorcima, a manje od četiri posto Srbima.
Stoga su uoči ustoličenja građani Cetinja masovno izašli na ulice i blokirali sve cestovne prilaze svom gradu, kao jasan znak da Porfirije i Joanikije nisu dobrodošli na Cetinje.
(…)
Bio je to upečatljiv prizor prožimanja duhovnih i militarističkih vrijednosti.
Kao 1991., rekli bi povjesničari.
Demonstracija moći SPC-a – novi velikosrpski projekt “srpski svet”
Bila je to i demonstracija moći Srpske pravoslavne crkve: prva prosrpska vlada u povijesti nezavisne Crne Gore, izabrana lani upravo presudnim utjecajem SPC-a, u ovoj je prigodi prednost dala crkvenim gostima iz Beograda u odnosu na vlastite građane iz Cetinja, duhovnog središta crnogorstva.
Zato su Porfirije i Joanikije morali doći na Cetinje helikopterom, iako im je iz cestovnih barikada bilo jasno da su nepoželjni – zato da bi SPC pokazao tko je gazda u Crnoj Gori.
Mnogi ovaj sukob podcjenjuju kao interni srpsko-crnogorski spor, ali on ima potencijal ugroziti čitav Balkan. Jer nije posrijedi bezazlena čarka između dva pravoslavna susjeda, već novi velikosrpski politički projekt, koji se ovog puta ne zove „Velika Srbija”, nego „srpski svet”.
Tu sintagmu politički vrh Srbije rabi sve češće, a ona ugrubo označava političko okupljanje Srba u raznim državama Balkana, pod egidom njihove ugroženosti.
Opasne prijetnje iz Beograda kao prije rata – ‘Beograd se brani u Banjoj Luci’
Srbijanski ministar Aleksandar Vulin o tome je progovorio na ovoljetnom partijskom kongresu svog Pokreta socijalista:
„Zašto ste toliko uvjereni da je stanje na Balkanu nepromjenjivo? (…) Zadatak je ove generacije političara stvaranje ‘srpskog sveta’, koji će ujediniti sve Srbe gdje god oni budu živjeli”, rekao je tada Vulin.
To nije bio slučajni nacionalistički ispad Vučićeva kurira. Slične teze Vulin je iznio i ovog tjedna na srpskoj režimskoj televiziji Pink:
„Beograd se brani u Banjoj Luci. (…) Što je problem u tome da Srbija brani prava Srba gdje god žive? Mi živimo na najvećem prostoru, kada je dio našeg naroda ugrožen, onda je ugrožen čitav srpski narod”, poručio je srpski ministar.
Zvuče li vam ove poruke poznato?
Zato što i jesu. Tako je i počelo krajem osamdesetih.
(…)
Svoj pokušaj stvaranja Velike Srbije, teoretski razrađen u Memorandumu SANU iz 1986., Milošević je bazirao na kombinaciji pobunjenih lokalnih Srba i posrbljene JNA – balvani plus vojska – uz snažnu asistenciju SPC-a. Danas više nema ni JNA, ni toliko mogućnosti za balvane, ali SPC stoji “kano klisurina”.
Stoga se ovih dana u više država mnogi pitaju: pokazuju li događaji na Cetinju da glavni kanal za stvaranje Velike Srbije – alias „srpskog sveta” – u ovoj epohi postaje SPC? Je li na djelu treći Memorandum SANU, u kojem SPC preuzima ulogu bivše JNA?
Da bismo pokušali odgovoriti, moramo ukratko pretresti prva dva Memoranduma – onaj iz 1986., kao i onaj iz 2011. godine.
Genocidni Memorandumi za stvaranje Velike Srbije
Kako mu i ime kaže, Memorandum SANU je dokument kojeg je te 1986. sastavila Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU), s ciljem rješavanja „srpskog pitanja” u Jugoslaviji. Tu su srpski akademici zacrtali velikosrpski rasplet raspada Jugoslavije. Po tim je uputama djelovao Slobodan Milošević.
Glavne točke tog programa bile su ocjena da granice Srbije treba prekrojiti (jer da je Ustav SFRJ iz 1974. stvaranjem autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova oštetio Srbiju) i teza o ugroženosti srpskog naroda od strane drugih naroda na području Jugoslavije, zbog čega valja stvoriti Veliku Srbiju.
Kako vidimo, sličnu tezu – koja je krajem 80-ih dovela do buđenja srpskog nacionalizma, što je 90-ih proizvelo četiri rata i jedan genocid, odnosno 200.000 mrtvih i par milijuna raseljenih – srpski je ministar Vulin iznio i ovog tjedna: jasan znak da velikosrpski vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
Točno 25 godina nakon objave Memoranduma SANU – koji je bio uvod i okvir za ratove – srpski akademici su 2011. kreirali i njegov nastavak, tzv. Memorandum 2, čiji su ciljevi gotovo jednaki kao u originalu iz 1986., ali su zbog promijenjenih uvjeta na terenu metode ponešto modificirane, pa se o prekrajanju granica više ne govori otvoreno, već zakulisno.
Cilj Memoranduma 2 je i saniranje štete koju je Srbiji nanijelo provođenje Memoranduma 1.
U više poglavlja razrađuju se načini i metode kojima bi se Srbiju dovelo u ravnopravan položaj s državama na koje je izvršila agresiju: od umanjivanja odgovornosti za počinjene zločine i negiranja genocida u Srebrenici do podizanja optužnica za ratne zločine protiv građana BiH, Hrvatske i Kosova, kako bi se stvorio privid da su Srbi žrtve okolnih naroda, a ne obrnuto.
Memorandum 2 nalaže poticanje građanskih nemira u susjednim državama
Memorandum 2 nalaže i poticanje građanskih nemira u susjednim državama, odnosno destabilizaciju tih država kako bi se oslabila njihova mogućnost da remete ostvarenje strateških (velikosrpskih) interesa Beograda. Teško je ne uočiti da se upravo taj proces već mjesecima događa u Crnoj Gori, te da upravo takav program već godinama u BiH provodi Milorad Dodik.
Naročita pažnja pridaje se Bosni i Hercegovini: dokument sugerira koordiniranje institucija Srbije i Republike Srpske, kako bi se opstrukcijom BiH i trajnim ukazivanjem na nefunkcionalnost te države u konačnici postiglo odcjepljenje Republike Srpske, uz pripajanje Srbiji.
Otuda nedjeljna zbivanja na Cetinju nisu interna stvar Srba i Crnogoraca, jer projekt „srpskog sveta” ne misli se zaustaviti na pokoravanju Crne Gore. Ako Montenegro ponovo padne pod skute Beograda, taj projekt će se još intenzivnije prenijeti na BiH (potom vjerojatno i na Makedoniju i sjever Kosova), pa bi se čitav Balkan mogao opet naći u 1991. godini. To bi bio taj, zasad fiktivni, „treći Memorandum”.
No kakva je uloga SPC-a u tome? Što o tome govore mučni događaji na Cetinju?
Veliku ulogu SPC je odigrao već u realizaciji prvog Memoranduma iz 1986. godine: tokom 1988. i 1989. upriličio je ritualno nošenje mošti cara Lazara ne samo po čitavoj Srbiji, nego i po drugim krajevima SFRJ gdje su živjeli Srbi. Bila je to važna karika u homogeniziranju Srba širom Jugoslavije, što je Miloševiću olakšalo potonje oružano provođenje memorandumskih ciljeva.
A Memorandum 2 već otvoreno ističe važnost misije SPC-a.
Zato događaje na Cetinju možda ne treba gledati kao rađanje Memoranduma 3, već kao realizaciju Memoranduma 2.
U svakom slučaju, SPC ostaje ono što je bio: udarna ideološka i terenska šaka velikosrpskog nacionalizma.
