Bolivija je postala prva država koja je ozakonila rad djece, smanjivši donju dobnu granicu s 14 na samo 10 godina. Novi zakon krši protokol minimalne dobi za rad Međunarodne organizacije rada (ILO) te oduzima djeci pravo na djetinjstvo.
U zakon su uključeni neki oblici zaštite: djecu u dobi od 10 do 12 godina mora nadgledati roditelj dok rade, mlađi od 12 godina ne smiju prihvatiti zaposlenje od treće strane, a djeca i dalje moraju pohađati školu, prenosi The Guardian.
S obzirom na to da je u Boliviji otprilike 850 000 djece koja rade i samo 78 inspektora, bit će teško voditi računa provode li se te zaštite. A pitanje je kako će djeca, iscrpljena nakon rada, moći učiti? Zbog rada možda neće primiti odgovarajuće obrazovanje, čime se smanjuje mogućnost da u budućnosti budu bolje plaćeni. Umjesto da prekine lanac siromaštva i nepismenosti, izgleda da ga novi zakon utvrđuje. Ako nema zabrane dječjeg rada, granice koje određuju što je dopustivo lako postaju zamućene i zatim pomaknute. S razlogom se javlja zabrinutost da bi ovaj zakon mogao dovesti do prihvaćanja rada djece u široj regiji, čime bi se otežalo njegovo iskorjenjivanje.
Međutim, Bolivija nije jedini primjer. Od 2005. godine broj djece robova ostao je 5,5 milijuna. To znači da se mnoge od najtežih i najčvršće ukorijenjenih manifestacija izrabljivanja djece ne rješavaju.
Mnogi stručnjaci za razvoj tvrde da će širi gospodarski napredak s vremenom ukloniti uzroke rada i ropstva djece. Da je to uistinu tako, politička predaja Bolivije značila bi malo, budući da je zakon samo popratni čin gospodarskog napretka.
No, takvo stajalište nije dobro potkrijepljeno događajima iz povijesti, koji ukazuju na to da je učinkovita implementacija snažnog zakonodavstva iznimno važna u borbi protiv rada djece.
Rad i ropstvo djece uglavnom su društveni i politički fenomeni, a ne gospodarski. Stoga bi pristupi iskorjenjivanju tih problema trebali biti društveni i politički, a ne tehnokratski, kakvi trenutno prevladavaju.
U posljednjih 10 godina broj djece koja rade je u padu, dok se istovremeno ulažu napori za iskorjenjivanje siromaštva. Nacionalni i međunarodni programi pomoći te nevladine organizacije nisu se uspjeli izravno uhvatiti u koštac s radom i ropstvom djece, a kamoli prisilnim radom odraslih, kao središnjim elementima plana razvoja.
Okončavanje rada i ropstva djece nije bilo uključeno u milenijske razvojne ciljeve, te je samo dotaknuto u prijedlozima za ciljeve održivog razvoja koji će iduće godine zamijeniti postojeće.
Možda Bolivija ne zna kako ukinuti rad djece. Ako je tako, ljudi zaduženi za razvoj trebali bi se udružiti s vladom i pomoći u razvijanju novih pristupa, te kao glavni cilj postaviti iskorjenjivanje rada djece. Novi pristupi trebaju obuhvaćati opću dostupnost obrazovanja i pomaganje obiteljima da bi njihova djeca mogla nastaviti školovanje, a ne prerano počela raditi.
Međutim, trebali bi obuhvaćati i odgovarajuće strukovno i poduzetničko obrazovanje, kako bi djeca mogla zamisliti manje štetne načine na koje mogu pomoći svojim obiteljima, i time doprinijeti razvoju cijele zajednice.
Vrlo je lako ljutiti se na Boliviju jer je napravila toliki korak unazad u borbi protiv rada djece, no na taj smo način previše popustljivi sami prema sebi. Bolje bi bilo prihvatiti činjenicu da, zajedno s našim političkim i razvojnim vodstvom, nismo uspjeli uhvatiti se u koštac s političkim i društvenim izazovima, stoga se još uvijek smatra potrebnim, a i društveno je prihvatljivo, da djeca stara samo 10 godina toliko doprinose obiteljskim financijama.
Trebali bismo tražiti da se vodstvo udruži s nama s ciljem ostvarivanja održivog i rastućeg napretka kojim bi se okončao rad djece.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
