Diplomacija u doba Domovinskog rata bila je jedna od težih bojišnica. Može li se tadašnja hrvatska situaciju usporediti s ukrajinskom danas?
Rat u Ukrajini katkad se uspoređuje s ratom koji je slijedio raspad Jugoslavije. Nešto preciznije, kod nas ga se često uspoređuje s Domovinskim ratom. Plauzibilnost takvog postupka ostaje otvoreno pitanje, a u nastavku ćemo usporediti situaciju Ukrajine i Hrvatske na osnovi diplomatskih napora da se rat zaustavi.
Razlika u duljini rata
Ponajprije, ukrajinski rat, kao i mirovni pregovori u cilju njegova okončanja, započeo je 2014. godine uslijed samoproglašenja neovisnosti dvije ukrajinske “oblasti” – Donjecka i Luganska u pokrajini Donbas. Pokušaj ukrajinskih snaga da uspostave kontrolu nad samoproglašenim “narodnim republikama” rezultirao je konfliktom koji je imao vanjska obilježja građanskog rata, ali se danas manje-više svi promatrači slažu kako su pobunjenici od početka bili potaknuti i podržavani od strane Rusije.
>Ukrajina između istoka i zapada-povijest sukoba od 2014. do danas
Razvoj događaja kulminirao je ruskom aneksijom Krima, gdje su Rusi neko vrijeme negirali upletenost svojih vojnih snaga, da bi je kasnije priznali.
Ruske snage u Donjecku i Lugansku djelovale su kao “dobrovoljci”, ali im je već u to doba glavni organizator i koordinator bio časnik FSB-a Igor Girkin, inače veteran srpskih postrojbi u Podrinju tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
U tom smislu ukrajinski rat traje daleko dulje nego što je trajao Domovinski rat, a puni je intenzitet zadobio tek uslijed ruske invazije u veljači 2022. godine.
Povijesni kontekst ukrajinskog i hrvatskog suvereniteta
Ukrajinska situacija je od hrvatske također radikalno drugačija po pitanju povijesnog konteksta. Naime, Ukrajina je u doba izbijanja rata već preko 20 godina bila međunarodno priznata država. Štoviše, nju je od ruske agresije u međunarodno-pravnom smislu trebao štititi tzv. Budimpeštanski memorandum.
Posrijedi je međunarodna isprava koju su 1994. potpisale Ukrajina, Kazahstan i Bjelorusija s jedne i SAD, Velika Britanija i Rusija, s druge strane. Njezin je smisao bio odricanje bivših sovjetskih republika od naslijeđenog nuklearnog arsenala u zamjenu za “garanciju sigurnosti”. Naime, nuklearne sile obvezale su se tad da će “poštovati suverenitet potpisnica u njihovim međunarodno priznatim granicama”, te će se “suzdržati od ekonomske prisile s namjerom da podčini svojim interesima pravo na suverenitet Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana”.
Hrvatski je sukob sa Srbijom doduše počeo naizgled slično sukobu Ukrajine i Rusije: proglašenjem tzv. “srpskih autonomnih oblasti” (SAO), ali između inicijalnog sukoba i totalnog rata nije trebalo dugo čekati. Također, hrvatska diplomacija bila je u sasvim drugačijem položaju od ukrajinske, ne samo zbog toga što je još uvijek dijelom bila pod kontrolom jugoslavenskih kadrova, nego i zbog toga što prije druge polovice 1991. gotovo da i nije bilo podrške hrvatskoj samostalnosti.
Ukrajina:neuspješni sporazumi
U tom svjetlu treba promatrati i stanovite sličnosti između prvih diplomatskih napora da se zaustave ratovi u Hrvatskoj i Ukrajini. Premda je danas uvriježena percepcija da Ukrajina, barem nominalno, ima totalnu podršku Zapada, to 2014. nipošto nije bio slučaj.
Prvi pregovori između Ukrajinaca s jedne, te Rusa i predstavnika pobunjenih oblasti, s druge strane organizirani su na poticaj Njemačke i Francuske, a pod vodstvom OSCE-a. Danas ih se naziva Sporazumi iz Minska po glavnom gradu Bjelorusije gdje su pregovori bili vođeni.
>NATO i UN pozdravljaju sporazum iz Minska
Smisao sporazuma bio je, pojednostavljeno govoreći, prekid vatre i povlačenje sukobljenih strana na provizorne crte razgraničenja. Međutim, danas je opći konsenzus promatrača da su obje strane kršile sporazume, s tim da Ukrajinci tvrde da su sporazumi išli na ruku Rusima, je im je zamrznuti konflikt odgovarao.
>Nakon pogibije ukrajinskog vojnika mirovnom sporazumu iz Minska prijeti propast
Tome u prilog ide i osnovni ruski prijedlog o konfederalizaciji Ukrajine, gdje bi pobunjene oblasti zadobile visoku autonomiju, a što bi, kako se danas čini, služilo daljnjem podrivanju ukrajinskog ustavno-pravnog poretka.
Hrvatska:od potpisivanja svega za ništa do Sarajevskog primirja
Hrvatska je početkom rata spremno potpisala više sporazuma o prekidu vatre koje je međunarodna zajednica nudila, no oni su bili uglavnom unilateralno kršeni od srpske strane, prije negoli bi se na njima osušila tinta.
Tek u siječnju 1992. potpisano je i na snagu je stupilo Sarajevsko primirje, koje je bilo uvjet provedbe Vanceovog plana, odnosno zamrzavanja konflikta raspoređivanjem snaga UN-a u Hrvatskoj, odnosno stvaranjem tzv. UMPA zona. Plan je Srbiji išao na ruku, jer je oslobađao snage JNA za napad na Bosnu i Hercegovinu, koji je uslijedio na proljeće.
>2. siječnja 1992. Sarajevsko primirje – velika diplomatska pobjeda Franje Tuđmana
Tek u to vrijeme Hrvatska konačno ostvaruje široko međunarodno priznanje, a zanimljivo je istaknuti kako je prva članica UN-a koja ju je priznala bila upravo Ukrajina, još 11. prosinca 1991.
Od tad, pa do završetka Domovinskog rata, podrška Zapada Hrvatskoj bila je neusporediva s podrškom koju danas dobiva Ukrajina. Međutim, geopolitički značaj Hrvatske i Ukrajine također su veoma teško usporedivi.
U tom smislu, ponajprije istaknimo povijesni kontekst.
Povijesni kontekst Domovinskog i ukrajinskog rata
Postoji stanoviti konsenzus među povjesničarima kako je nespremnost priznanja Zapada da je Hrvatska suočena s genocidnom agresijom bila zapravo uvjetovana, osim inercijom, zabrinutošću situacijom u kojoj se tad nalazio Mihail Gorbačov. Naime, postojao je strah kako bi raspad Jugoslavije mogao poslužiti kao presedan separaciji nekih sovjetskih republika i posljedično uklanjanju Gorbačova od strane partijskih tvrdolinijaša. Tek kad je takav pokušaj puča propao u kolovozu 1991. neka su se vrata otvorila hrvatskoj diplomaciji.
Sadašnje stanje u Ukrajini sasvim je druga priča. Zapadne sile su, doduše, bile podijeljene u odnosu spram Rusije do otvorene invazije 2022. godine, ali to sad, barem nominalno, nije slučaj. Razlog je ponajprije, osim brutalnosti ruskog napada i inicijalne uspješnosti ukrajinske obrane, činjenica da Rusi konflikt promatraju kao sukob s “kolektivnim Zapadom”. To znači da oni Ukrajinu vide kao marionetu zapadnih sila, čime izravno objavljuju svoje neprijateljstvo prema dojučerašnjim “partnerima”.
Hoće li Zapad ikad Ukrajini ponuditi Plan Z-4?
U tom smislu, Zapad uglavnom još uvijek – ponovo: barem nominalno – podržava maksimalističke ukrajinske uvjete za bilo kakav oblik mirovnih pregovora, premda je pitanje koliko će taj stav dugo trajati, ako se situacija na bojišnici ne popravi za ukrajinsku stranu.
Također, Rusi ne skrivaju aspiracije prema ponovnoj konsolidaciji “sovjetskog prostora”, odnosno aneksiji baltičkih država, agresiji na Poljsku i, vjerojatno, destabilizaciji Rumunjske – sve do jedne članice NATO-a.
U tom smislu, veoma teško je usporediti prijetnju koju je Zapadu predstavljala Srbija devedesetih s onom koju danas predstavlja Rusija.
Teško je stoga zamisliti da bi čak i danas, kad podrška Ukrajini donekle slabi, predsjednik Zelenskij na stol mogao dobiti nešto slično posljednjem pokušaju Zapada da diplomatskim putem ponudi okončanje Domovinskog rata – planu Z4. Premda su Sporazumi iz Minska imali stanovite sličnosti s njim po pitanju regionalne autonomije, čak i u to doba nitko od Ukrajine nije očekivao da dopusti stvaranje države u državi na vlastitom teritoriju.
Jedna sličnost dva rata
Položaj Hrvatske i Ukrajine po geopolitičkom i povijesnom kontekstu veoma je teško usporediv. Rusija je nuklearna sila, a Ukrajina je s jedne strane meki trbuh potencijalnog ruskog carstva, dok je s druge strane štit Europe pred njegovim širenjem. Stoga kalkulacije koje ulaze u diplomatske napore oko okončanja rata uzimaju u obzir uloge globalnog karaktera.
Jedina stvar koju bez dvojbi možemo istaći kao usporedivu jest genocidni motiv u pozadini obje agresije – ruske i srpske, kao i otvorenost s kojom se o tome govori. Jasno je da, premda Ukrajina ima maksimalističke zahtjeve za početak pregovora, jednako vrijedi i za Rusiju. Rusi, naime, cilj svoje “specijalne vojne operacije” vide kao “denacifikaciju Ukrajine”. Do danas su u više navrata razjasnili da ovaj pojam označava, ne samo smjenu sadašnjeg ukrajinskog vodstva, nego i potpuno brisanje ukrajinskog identiteta.
>Aleksandar Dugin i globalizacija na ruski način (I dio)
Veoma sličan, ako već ne i potpuno jednak motiv vodio je i srpsku agresiju na Hrvatsku s jednakom otvorenošću namjere. Također on nipošto nije napustio srpsku vanjsku politiku, oslonjenu na Rusiju, ni danas.
U tom smislu, koliko će interesi zapadnih sila podržavati beskompromisnost ukrajinske diplomacije ostaje otvoreno pitanje. No doima se kako Ukrajinci, u interesu svog samoodržanja, tu u ovom trenutku imaju točno onoliko izbora koliko su ga u doba Domovinskog rata imali Hrvati.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
