Geopolitička analiza: Trump ‘stavio ruku’ na Balkan i potisnuo Rusiju, Tursku i Kinu – što čeka Srbiju i Kosovo?

Foto: Fah

Fotografije i snimke potpisivanja Sporazuma o ekonomskoj normalizaciji Srbije i Kosova, 4. rujna 2020., diplomatskog događaja u kojem su glavni akteri bili srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i albanski premijer Avdullah Hoti, uz asistenciju američkog predsjednika Donalda Trumpa, obišle su svijet, piše dr. sc. Jadranka Polović za Geopolitika News.

Ponižavajući odnos prema Srbiji i Vučiću

Protokol potpisivanja sporazuma najbolje svjedoči o ponižavajućem odnosu velikih sila prema malim narodima, osobito onima koji pristižu s Balkana, pa makar i Zapadnog, regije koju diplomatska povijest uglavnom vidi kao zapećak, uz to i „barutanu“ Europe. Dakle, rijetko viđene scene u diplomatskom svijetu, ovog puta u Bijeloj kući, ruska glasnogovornica Marija Zaharova je na svom Facebook profilu usporedila s kultnom scenom iz filma “Sirove strasti” (Sharon Stone), što je rezultiralo burnom reakcijom srpskih dužnosnika i osobno Aleksandra Vučića.

Svejedno, protokol na koji su pristali i Vučić i Hoti, vidljivo nepripremljeni za dokument koji potpisuju, predstavlja kraj javne diplomacije koja je obilježila 20. stoljeće, a koju je ustoličio američki predsjednik Woodrow Willson. Naime, vodeći se načelima idealizma, predsjednik Wilson je na Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919., odlučio pretumbati međunarodni sustav ravnoteže snaga europskih država, tada moćnih kolonijalnih sila, koji se temeljio na praksi tajne diplomacije. Američki je predsjednik svojim programom „14 točaka“ prekinuo praksu zakulisnog pregovaranja, sustava u kojem su sila i diplomacija djelovale u međusobnoj korelaciji. Već prva točka revolucionarnog programa zabranila je tajne međunarodne ugovore, te obvezala države na javnu objavu sklopljenih sporazuma koji su rezultat izravnih pregovora šefova vlada ili državnih dužnosnika. Wilson je inicirao osnivanje Lige naroda (UN je nasljednik LN), nakon čega dolazi do stvaranja niza međunarodnih organizacija unutar kojih se razvija razgranata diplomatska aktivnost i, što je najvažnije, razdvaja sila i diplomacija. Razlika u statusu velikih sila i malih naroda time nije nestala, međutim, javna diplomacija je bar navukla rukavice, te silu i diplomatske pritiske (često korištene metode) zaklonila iza dogovorenih i poštivanih civilizacijskih protokolarnih normi.

Opće je poznato kako je tijekom rata na prostorima bivše Jugoslavije, predsjednik Clinton intenzivirao uporabu svih raspoloživih diplomatskih i vojnih sredstva te politiku stalnih diplomatskih pritisaka na vlade zemalja regije. Sjetimo se samo Richarda Holbrookea i njegove „shuttle“ diplomacije pomoću koje je u Dayton dovukao trojicu lidera – Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića i Slobodana Miloševića, zatvorio ih u sobe i metodom dan-noć pritisaka ili prijateljskog „uvjeravanja“ napokon priveo stolu za kojim su potpisali čuveni Daytonski sporazum. Ipak, cijela drama koja je prethodila potpisivanju odvijala se iza kulisa, javnosti je bio predstavljen tek glamurozni diplomatski događaj potpisivanja sporazuma kojim je okončan rat na prostoru ex Jugoslavije.  Diplomacijom „pritisaka“ rušene su vlade u regiji, Makedonija je promijenila ime, Kosovo i Crna Gora postale su samostalne države itd.

 

Torpediranje Rusije i Kine iz Zapadnog Balkana

Međutim, sada, prilikom potpisivanja novog Washingtonskog sporazuma (stari postoji od 1994.), svjedočili smo do sada neviđenoj situaciji. Naime, bilo je više nego vidljivo da ni Vučić kao ni Hoti zapravo nisu znali što potpisuju, sada su kao osuđenici sjedili pred moćnim predsjednikom svjetske supersile očekujući konačnu „presudu“. Pa ni sam Trump nije znao detalje sporazuma koji su se odnosili na Srbiju i Kosovo, niti ga je to previše zanimalo. Naime, sporazum o ekonomskoj  normalizaciji je pripremio vrlo sposobni američki diplomat, trenutačno veleposlanik SAD-a u Njemačkoj i specijalni izaslanik predsjednika Trumpa za Balkan, Richard Grenell. Grenell je Trumpov čovjek od povjerenja koji postupno preuzima poslove „duboke države“ u regiji tj. anulira ostatke politika Obaminog i Clintonovog naslijeđa. Autor je mini Shengena, ali i ovog sporazuma koji je iz regije torpedirao Ruse, Kineze i Turke, te ekonomske resurse regije kao i buduće investicije prilagodio isključivo američkim interesima. Naravno, sporazum je uvažio i Trumpovu viziju, stoga je uzeo u obzir nacionalne interese Izraela i Sjedinjenih Američkih Država.

Dok naveliko raskida trgovinske sporazume, predsjednik Trump je orijentiran prema postizanju političkih sporazuma (zbog čega je i nominiran za Nobelovu nagradu za mir). Tako Washingtonski sporazum možemo shvatiti kao nastavak „dogovora stoljeća“ ili mirovnog plana za Bliski istok prema kojem će Jeruzalem postati nepodijeljena izraelska prijestolnica, dok za Palestince, koji ga odbijaju, „privremena okupacija postaje trajna.“ Ne zaboravimo da su i Ujedinjeni Arapski Emirati uz posredničku ulogu SAD-a nedavno postigli sporazum o normalizaciji odnosa sa Izraelom.

Albanija i Kosovo najvažniji partneri SAD-a na Balkanu

Spor Beograda i Prištine dug je preko tri desetljeća i jedan je od glavnih izazova za stabilnost Balkana.  U post-hladnoratovskom razdoblju, SAD i NATO regiju su stavili pod „svoju šapu“, a recept za okončanja ovog spora i stabilizaciju regije sadržan je u integraciji svih zemalja regije u Europsku uniju i NATO. Međutim, okupirani drugim poslovima (čitaj ratovima), Sjedinjene su Države Balkan predale u ruke „velikom magu“ – Europskoj uniji, koja je trebala gospodarski i vrijednosno revitalizirati regiju. Kako je ova imperijalna ekipa tek maksimalno opustošila Zapadni Balkan (od gospodarskih resursa do „ljudskog kapitala“), te pri tom dopustila da se okoriste i neki drugi (Rusija, Turska), Sjedinjene Države su odlučile ponovno uzeti stvar u svoje ruke.

Albanija i Kosovo neobično su važni strateški saveznici, pomoću kojih Sjedinjene Države kontroliraju vrata Jadrana (Otrantska vrata), te tako sprječavaju prodor ruskog utjecaja prema jugoistoku Europe. Osobito nakon ulaska Crne Gore u NATO, SAD su uspostavile potpuni nadzor nad prostorom Jadranskog mora što je definitivno onemogućilo projekciju ruskih interesa na prostoru Zapadnog Balkana. Kontrolom Otranta, Albanija zajedno s Italijom (pod američkim i NATO patronatom) nadzire i završni dio projektiranog kineskog pomorskog puta svile „Maritime Silk Road“ (MSR) koji se proteže od Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora, sve do sjevernog Jadrana, odnosno luka Rijeke, Kopra i Trsta – gradova koji su trebali biti središta daljnje kineske trgovine prema unutrašnjosti Europe.

Slom vanjske politike Srbije

Već prije nekoliko godina, John Kery, državni tajnik u administraciji predsjednika Obame, navijestio je da će se Srbija vrlo skoro naći na „liniji vatre“ između Washingtona i Moskve. U skladu s ovom futurističkom najavom, Srbija je danas, pod snažnim diplomatskim pritiscima velikih sila s ciljem slamanja njene vanjskopolitičke pozicije koja se temelji na zanimljivom, ali teško održivom odabiru srpskog predsjednika, Aleksandra Vučića. Iako je od 2012. g. u statusu kandidatkinje za članstvo u Europsku uniju, Srbija inzistira na vojnoj neutralnosti, čemu nikako ne ide u prilog njeno sigurnosno okruženje. Naime, Srbija je okružena članicama NATO-a – Hrvatska, Mađarska, Crna Gora, Bugarska i Rumunjska, a snage NATO-a snažno su prisutne i na Kosovu (KFOR, Bondsteel) i Sjevernoj Makedoniji, što se svakako reflektira na njen geopolitički položaj. Nadalje, Srbija je i članica Partnerstva za mir (PFP), te provodi reformu vojnog i sigurnosnog sustava prema standardima NATO-a, međutim, istovremeno gradi i čvrste veze s Euroazijskom ekonomskom unijom, kao i s Turskom, a ono što osobito smeta Sjedinjene Države je činjenica da je Srbija odbila primijeniti režim obvezujućih sankcija prema Rusiji.

Bez obzira što su Crna Gora i Makedonija već u okrilju Zapada, za Sjedinjene Države nova geopolitička arhitektura regije nije posložena bez ovladavanja nad suverenitetom Srbije. Stoga je bilo za očekivati da će ideološki i vojni pritisak na Srbiju, kao i na države regije koje još uvijek nisu članice NATO-a jačati.  Naime, proces sigurnosne integracije (ulazak u NATO),  i u uvjetima snažnog zastoja procesa proširenja EU na regiju, ubrzava se. Američka je administracija svjesna da je došao trenutak konačnog geopolitičkog oblikovanja regije u skladu sa zapadnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, koji uključuju i potiskivanje ruskih regionalnih opcija.

Sporazum o ekonomskoj normalizaciji odnosa Srbije i Kosova u čijoj se preambuli čak ne navodi ni službeni naziv država („Srbija“ (Beograd) / „Kosovo“ (Priština)  kao komplot neobičnih i samo naizgled nepovezanih rješenja iz temelja je promijenio dosadašnju vanjsku politiku Srbije. Iako Sjedinjene Države nisu ugovorna strana, brojne odredbe sporazuma idu u korist trećeg, odnosno SAD-a i Izraela.

Srbija se obavezuje da neće koristiti kinesku 5G tehnologiju iako je Vučić samo pola godine prije uputio pismo kineskom predsjedniku („brate Xi“) u kojem se zaklinjao na „stoljetno i čelično prijateljstvo“. Pored Kine, Srbija je prisiljena iz regionalne igre moći izbaciti i Rusiju (jedna i druga država su strateški partneri Srbije) budući da se obvezala kupovati zapadne energente iako su oni skuplji od ruskih. Prema Washingtonskom sporazumu Amerikanci preuzimaju upravu nad energetskim sistemom Gazivode. U tom smislu, ekonomska normalizacija između Beograda i Prištine velika je diplomatska pobjeda Donalda Trampa – rekao je američkim medijima specijalni izaslanik predsjednika za mirovne pregovore između Srbije i Kosova, domaćin i inicijator sastanka u Washingtonu, Richard Grenell, te dodao da je cilj SAD da „taj dio svijeta natjeramo da se okrene  Zapadu“. Umjesto da Srbija i Kosovo gledaju ka Kini i Rusiji, oni će se okrenuti Americi i mnogo će ljudi u Srbiji i na Kosovu početi raditi u kompanijama koje njeguju zapadne vrijednosti, što će se vremenom prenijeti i na njihove obitelji, te tako „transformirati regiju“, zaključak je sociološke analize sposobnog Grenella.

(…)

Da se radi o „još jednom velikom sporazumu“ stoji i na web site Bijele kuće u kratkoj informaciji o tome „Kako je predsjednik Tramp zbližio Srbiju i Kosovo“. Sporazum je svakako u funkciji Trumpove predsjedničke kampanje kojom želi osigurati još jedan mandat na čelu SAD-a, međutim, ovaj diplomatski akt potpisan od marionetskih političara u regiji, svakako mijenja geopolitičku situaciju na Zapadnom Balkanu. Nove okolnosti donose i nove aktere – Rusi, Kinezi i Turci „pakiraju kufere“, dok Izrael ovim sporazumom postaje važan regionalni akter. Nova geopolitička matrica, koju je osmislio vrlo utjecajni i sposobni američki diplomat Grenell, umanjuje utjecaj EU-a, osobito Njemačke i Francuske koje će se u svom daljnjem  djelovanju u regiji trebati osloniti isključivo na Sjedinjene Države.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/geopolitika.news