The European post donosi razgovor s kardinalom Louisom Raphaelom Sakoom, patrijarhom Kaldejske crkve i predsjednikom katoličke Biskupske konferencije Iraka, kojeg je papa Franjo imenovao kardinalom u svibnju 2018. On je u Bruxellesu prisustvovao konferenciji COMECE (Komisija biskupskih konferencija EU-a) i sastao se s čelnicima Europske unije kako bi naglasio tešku situaciju u kojoj se nalaze kršćani u Iraku, koji još uvijek trpe diskriminaciju i progon.
Kako izgleda život kršćana u Iraku? Nazire li se povratak u stanje normalnosti?
U odnosu na prije godinu dana situacija se poboljšala, osobito u Ninivskoj ravnici. Otprilike polovica izvornog stanovništva u deset kršćanskih sela vratila se. Drugi, koji čekaju obnovu svojih kuća, još uvijek žive u Erbilu te za njih skrbi Kaldejska katolička crkva i međunarodne humanitarne organizacije kao što su Pomoć crkvi u potrebi i Caritas. Vlast nam je pružila tek malu pomoć, a ono što nam sada treba jest stvaranje novih radnih mjesta za mlade, u protivnom se bojimo da će napustiti zemlju.
U kršćanskim selima poput Teleskofa i Qaraqosha restorani su otvoreni i na ulicama ima nešto života, ali infrastruktura i dalje nedostaje. Vlada bi trebala obnoviti ulice i organizirati javnu rasvjetu i distribuciju vode. Također bi trebala urediti pitanja vlasništva nad zemljištima jer je velika prisutnost ilegalnog oduzimanja zemljišta. Obitelji rade, djecu šalju u školu i sve izgleda sve normalno. Ali za razvoj nam je potrebna čvrsta ekonomska osnova.
Što se tiče sigurnosne situacije, postoji velika razlika između samog Iraka i kurdske regije u Iraku. Unutar kurdske regije postoji snažna vlada koja može kontrolirati klanove i plemena, jer je to mentalitet u Iraku, kao što je to slučaj i za beduine. Ali u samom Iraku i na Ninivskoj nizini, mnoge milicije nameću svoja pravila i EU bi nam mogla učiniti veliku uslugu ako bi pomogla iračkoj vladi da ih kontrolira.
Kršćani stalno trpe diskriminaciju. Europi je trebalo mnogo vremena da shvati da je u njihovom vlastitom interesu da kršćani ne nestanu iz Iraka. Mi smo tamo tisućljećima i znamo kako razgovarati i živjeti s muslimanima. I mi smo državljani Iraka i potrebna nam je EU da izvrši pritisak na iračku vladu da se izbriše vjerska pripadnost sa svih osobnih iskaznica. Želimo vidjeti razdvajanje religije i države, proglašavanje braka s maloljetnim djevojkama nezakonitim i uvođenje jednakosti spolova u imovinskom nasljeđivanju.
“EU ne pomaže kršćanima u Iraku”
Što Europska unija i europski narodi mogu učiniti da bi pomogli kršćanima u Iraku?
EU može učiniti puno koristeći politički pritisak da se poštuju univerzalna ljudska prava i sigurnosna pitanja. Obrazovni su programi najveća nada, EU bi trebala uvjeriti Irak i sve muslimanske vlade da uklone sve diskriminatorne tekstove protiv nemuslimana iz školskih udžbenika.
Neke europske zemlje nam pomažu financijski. Kad smo stigli, 2014. godine, svima smo rekli da trebamo pomoć davanjem nade kršćanima da ih potakne da ostanu u svojoj zemlji. Mađarska je prva odgovorila: zajedno sa svojom biskupskom konferencijom financirali su obnovu čitavog sela i nekih škola u Erbilu. Sada će i Austrija poslati pomoć, to mi je osobno obećao premijer.
Ali Europska unija kao takva ne pomaže kršćanima. Oni daju pomoć putem Ujedinjenih naroda, a Ujedinjeni narodi nisu prisutni tamo gdje postoje kršćanske zajednice. Kad smo došli u Bruxelles, rečeno nam je da naši projekti za tehničke škole, ambulante, centre za žensko obrazovanje i sirotišta ovise o odjelu za razvoj i suradnju, ali da oni rade samo preko vlade u Bagdadu. Naglasili smo da ako pomoć bude usmjerena samo kroz vladu, ona nikad neće doći do ljudi kojima je to potrebno. Možemo vrlo dobro raditi i upravljati novcem koji kršćanske dobrotvorne organizacije daju za naše projekte; ne razumijemo zašto nas EU ne smatra sposobnima upravljati njihovim novcem.
Ono što je sada posebno potrebno jest da europske tvrtke i banke dođu u Irak s mikrokreditima za financiranje ponovnog pokretanja gospodarstva na selima. Irak je vrlo bogata zemlja, ali neorganizirana. Moramo učiniti svoj dio.
“Diljem Bliskog Istoka kršćani su spremni umrijeti umjesto da se odreknu svoje vjere”
Kako ste uspjeli pobijediti radikalni islamizam? Obrazovanjem? Vladinim mjerama?
Oblik političkog islama koji je uveden u Irak iz inozemstva vrlo je poguban. Promiče ekstremno doslovno čitanje njihove Knjige, umjesto egzegeze, interpretacije relevantne za moderno doba. Taj politički islam je onaj koji favorizira radikalizam i eliminaciju svih onih čija su uvjerenja različita, čak i umjerenih muslimana. Gdje god se nađem govorim imamima da moraju preispitati svoje učenje kako bi ga uskladili s ovim stoljećem, a ne sa 7. stoljećem.
Fundamentalisti se bore za novac i moć, a ne za svoju vjeru. Religija je stvar principa, politika je stvar moći. Uostalom, u Bagdadu ima preko milijun ateista, koji se ne poštuju fetve i druge vjerske zapovijedi.
Tijekom diktature živjeli smo u relativnoj sigurnosti, ali bez slobode. Sada imamo svu slobodu koju želimo, ali živimo na milost i nemilost milicija i plemena. Sloboda je došla na visoku cijenu: svatko može ući u kršćansku kuću i tražiti novac ili ubiti ukućane; nema zaštite. 1225 kršćana ubijeno je na taj način. Ne postoji jaka vlada koja bi kontrolirala te milicije. Novi predsjednik, premijer i predsjednik Doma vrlo su otvoreni ljudi, ali im je potrebna potpora oko njih. Europa bi im također trebala pomoći.
EU razumije da pokušaj rješavanja razlika među drugim zemljama u regiji ratom nije uspio, i trebali bi nam pomoći razgovorom s drugim regionalnim silama, pokazujući im da ne moraju uništavati zemlju kako bi stekli ekonomske prednosti, nego da mogu imati mir i trgovinu u isto vrijeme. Beduinski mentalitet koji sam ranije spomenuo također znači da iračka plemena uvijek moraju vidjeti tko je zapovjednik; Iraku je potrebna jaka središnja vlada.
Spomenuli ste da postoji rizik širenja islamskog fundamentalizma u Europu? Zašto mislite da postoji taj rizik? Koji je glavni uzrok?
Europa je davno postala plijenom relativizma. Vidim da u belgijskim školama više nema lekcija o kršćanstvu, već samo o islamu. Mnogo se raspravljalo o islamofobiji, ali se također treba raspravljati i o kršćanofobiji.
Kršćani se plaše muslimana u Europi, ali ne pomažu kršćanima u Iraku, u situaciji koja je vrlo opasna. Diljem Bliskog istoka kršćani su spremni umrijeti umjesto da se odreknu svoje vjere, dok su mnogi muslimani u Europi spremni umrijeti umjesto da nastave živjeti na kontinentu gdje “nevjernici” stvaraju zakon. Europa se ne treba stidjeti kršćanskih vrijednosti, koje smo mi stoljećima branili u Iraku i to je doprinijelo stvaranju pluralnog društva koje je preživjelo sve do nedavno.
Što bi trebalo učiniti sa zarobljenim džihadistima ISIL-a? Međunarodni sud? U Iraku, Siriji ili u Europi?
Svaka bi zemlja trebala biti odgovorna za svoje građane, tako da bi po mom mišljenju oni trebali biti vraćeni u Europu i suđeni u svojoj vlastitoj zemlji. Ono što mi u Iraku ne bismo razumjeli bilo bi da im bude dopušteno da se vrate kući bez odgovornosti za patnju i pustošenje koje su prouzročili.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
