“Što misliti o hrabrom novom svijetu gdje zauvijek znači zamalo, gdje odabir nema granica, kao, čini se, ni sam čovjek? Sve je dopušteno. Sumnjiv je samo cisrodni privilegij”, piše u kolumni za Jutarnji list Ivo Banac.
Otkako smo doznali da termin “cisrodnost označava osobu čiji osjećaj osobnog identiteta odgovara spolu i rodu dodijeljenima pri rođenju” (Libela, 26. lipnja 2015.) nije bilo teško predvidjeti da će trans-trans propaganda tražiti nove horizonte. I tako je i bilo. Dogodio se bizaran slučaj Dolezal. Možda je razumljivo što su ga naši mediji uglavnom ignorirali, no nije lako zanemariti jedan od najzanimljivijih recentnih sukoba u prevrelom američkom akademskom getu, što je izravna posljedica ovog slučaja. Zaključci su, naime, mnogo važniji od jedne provincijske aktivistice zamršenog životnog puta i priče kojoj je dala povoda.
Prije dvije godine otkriveno je da je Rachel Dolezal, predsjednica podružnice NAACP-a, najstarije crnačke organizacije u SAD-u, u gradu Spokane, država Washington, koja se godinama predstavljala crnkinjom – zapravo bjelkinja. Otkrili su je otuđeni roditelji, tvrdi pentekostalci, koji su dali dokaze da je obitelj, inače sa sjeverozapada države Montana, češkog, švedskog i njemačkog porijekla, s nešto malo američko-indijanske “krvi”, ako je ta riječ još dopuštena. Dali su niz dokaza po kojima se vidjelo kako je Rachel godinama – preko ustanova, udruživanja, braka s crncem, posvajanjem crnca te suptilnog redizajna izgleda (pletenice, dreadlocksi) i izražavanja, preuzela crnačku rasnu personu. Bilo je i drugih indicija obmane, uključujući da se Dolezal povremeno predstavljala žrtvom diskriminacije, pa i s crnačke strane. Posljedice su bile drastične. Premda su lideri podružnice NAACP-a u Spokaneu prihvatili iskaz Dolezalove kako se ona “identificira” kao crnkinja, velika većina afro-amerikanskih sudionika u raspravi osudili su je kao uljeza što prisvaja tuđi identitet radi osobne koristi, ali bez prihvaćanja svih posljedica rasizma koje u američkom društvu idu uz kategoriju rase.
Neko se vrijeme činilo da je priča iscrpljena. No, to je bio tek privid. Ovog proljeća objavljen je članak “U obranu transrasnosti” autorice Rebecce Tuvel, docentice na Odsjeku za filozofiju na Rhodes koledžu u Memphisu, u državi Tennessee, i to u časopisu Hypathia (br. 2, 2017.), specijaliziranom za feminističku filozofiju. Uredništvo je na katoličkom Sveučilištu Villanova, u državi Pennsylvania, koje vode augustinski heremiti. Tuvel se drznula dovesti u pitanje uvriježena razmišljanja o rasnom identitetu. Pod naizgled logičnom pretpostavkom kako sve okolnosti koje govore u prilog transrodnosti s jednakom valjanošću mogu biti proširene i na “transrasnost”, došla je do zaključka kako, prihvaćamo li “odluke transrodnih pojedinaca da promijene spol, moramo prihvatiti i odluke transrasnih pojedinaca da promijene rasu”.
Tuvel je uzela u obzir četiri prigovora i zaključila da se moraju odbiti: (1) Tvrdnja da Dolezal ne može prisvajati crni identitet jer (u prošlosti) nije iskusila stigmu rasizma nije valjana zato što je ona nakon preuzimanja novog identiteta tretirana kao svi bljedoliki crnci. (2) Tvrdnja da Dolezal ne može biti crnkinja zbog trenutnog društvenog razumijevanja rasne pripadnosti u SAD-u nije valjana jer promjenu identiteta ograničava isključivo na status quo (ako smo dopustili da se transrodna osoba rođena s muškim spolnim organima može identificirati kao žena, zašto bismo transrasnu identifikaciju zapriječili u slučaju bjelkinje koja se želi identificirati kao crnkinja, premda za to još ne postoje društveni uvjeti?). (3) Tvrdnja da Dolezal vrijeđa ili na neki drugi način škodi crnačkoj zajednici zato što je preuzela crni identitet nije valjana jer ona to ne radi kratkoročno ili da bi povrijedila ili ismijala crnce podrugljivom crnom mimikrijom nego zauvijek i kroz afirmaciju crnstva. (4) Tvrdnja da Dolezal zlorabi bijeli privilegij prešavši u crnu rasnu kategoriju nije valjana jer, premda se ona teoretski može vratiti u bijelu rasnu kategoriju, jednako se može reći da se transrodna žena može vratiti u muški rodni privilegij. Tuvel je svoj članak zaključila apelom na novu definiciju rase.
Tek tada je počela zabava. Prosvjedno pismo uredništvu, koje su potpisali brojni kulturnjaci, među njima i par filozofa od imena, s nizom vrlo teških optužbi (“propustila je uzeti u obzir znanstveni rad obojenih žena, najranjivijih na raskrižju rasne i rodne potlačenosti”) ishodilo je povlačenje članka i ispriku (“jasno je da ovaj članak nikad nije smio biti objavljen”), a debata se nemilice nastavila u najširem medijskom prostoru. Dugoročne posljedice za ostraciziranu docenticu Tuvel mogu se tek pretpostaviti. Rogers Brubaker, uvijek pomodan sociolog s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu (UCLA), nanjušio je jedan od razloga zašto je po njemu “kulturna ljevica” odbila argumente Rebecce Tuval: “Zabrinuli su se – a to su kulturni konzervativci doista i željeli – da ova, na prvi pogled apsurdna ideja, ne potkopa legitimnost transrodnih potraživanja“ (The New York Times, 18. svibnja). I doista, što misliti o hrabrom novom svijetu gdje zauvijek znači zamalo, gdje odabir nema granica, kao, čini se, ni sam čovjek? Sve je dopušteno. Sumnjiv je samo cisrodni privilegij.
Rachel Dolezal, odbačena i bez posla, svoje je stanje uzdigla na razinu zamamnog individualizma: “Prestala je pohađati crkvu, išla je na spojeve s muškarcima i ženama, na zdravstvenim i radnim knjižicama upisivala rubriku ‘crnac’, kad bi je netko pitao za etnicitet, rekla bi ‘miješana’, kad bi je pitali koji je roditelj crnac, rekla bi da joj je majka bjelkinja. Zarađivala je nešto više frizirajući dreadlockse”. Na pitanje je li rasni identitet jednako fluidan kao i rodni ovako odgovara: “Još je neodređeniji. Jer nije ni u samom početku bio biološki. Uvijek je društveni konstrukt” (The Guardian, 25. veljače).
Na ovim stranicama već sam upozorio na najnoviju sekularnu utopiju posthumanizma, koja cilja iskorjenjivanju patnje, pa čak i smrti (19. svibnja). Kamo ovaj trend može dovesti – ne isključujući divinizaciju dosad uvijek smrtnog čovjeka itekako se nazire iz ne tako recentne knjige “Homo Deus”, koju je prije dvije godine objavio izraelski povjesničar Yuval Noah Harari. Premda autor svoje argumente često gradi na pojednostavljenim indukcijama, nema razloga za pretjeranu skepsu prema opipljivim opasnostima što su pred nama – svijet novih tehnologija što predviđa proizvodnju tijela, mozgova i pameti. Harari veli da će “vlak napretka zadobiti božanske sposobnosti za stvaranje i uništenje” te zaključuje da je trijumf znanosti i “humanističkog liberalizma” omogućio sad već realno ljudsko posizanje za besmrtnošću, blaženstvom i obogotvorenjem. No, cijena takvog odabira bit će nesloboda i nova nejednakost. U takvom društvu Rachel Dolezal neće morati birati neku drugu rasu. Odabir će biti u rukama umjetne inteligencije koja će procijeniti što je u njenom najboljem interesu.
P.S.: Prije osamdeset godina, 2. srpnja 1937. godine, Staljinov je Politbiro donio tajno rješenje br. P51/94 “O anti-sovjetskim elementima”, upućen partijskim sekretarima i načelnicima NKVD-a s instrukcijama da smjesta dovrše registar svih raskulačenih osoba i “prijestupnika” pod njihovom nadležnošću. Najaktivnije “neprijatelje” moralo se likvidirati po odluci posebnih trojki. Krajem istog mjeseca (30. srpnja), NKVD je donio “Operativnu naredbu br. 00447 o operaciji po represivnom djelovanju prema bivšim kulacima, kriminalcima i drugim anti-sovjetskim elementima”. Na osnovi ovih rješenja po unaprijed određenoj kvoti predviđeno je uhićenje 380.000 osoba i čak 75.950 strijeljanja. Tako je počeo Veliki teror, u kojemu su stradali i mnogi hrvatski komunisti, među njima Đuka i Štefek Cvijić, Kamilo Horvatin, Vlado Ćopić, Antun Mavrak i Ivan Gržetić. Ova obljetnica nije popraćena odgovarajućim komemoracijama, ni u Rusiji ni kod nas. Na kraju krajeva, po službenoj ocjeni iz onog vremena, ovjerenoj direktivnim člankom “Isključenja” u ilegalnom partijskom organu Proleter (svibanj 1939.), riječ je o pojedincima koji su “pomagali klasnom neprijatelju”. Kad bi kod nas postojala demokratska ljevica, bio bi to još jedan argument protiv Trga.
