Ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk jednom je rekao da su on i krizna vlada, koji su došli na vlast nakon proeuropskih prosvjeda u veljači, u “samoubilačkoj” misiji, osuđeni na donošenje nepopularnih odluka koje će im skratiti političke karijere.
Čini se da svojim ponašanjem u iscrpljujućem odmjeravanju snaga s Rusijom i separatistima opravdava sve snažniju reputaciju jastreba, jer je u srijedu najavio ukidanje državnog financiranja područjima pod nadzorom pobunjenika na istoku zemlje. “Taj novac ne dolazi do naroda. Kradu ga ruski gangsteri i zapravo podupire ruski terorizam”, objasnio je taj potez ukrajinski premijer.
Dobri rezultati njegove stranke Narodna fronta na izborima održanim 26. listopada znače da će on i stranka predsjednika Petra Porošenka bez problema skupiti dovoljnu većinu u parlamentu kako bi vodili politiku za koju smatraju da će pomoći smirivanju sukoba sa separatistima i prilagoditi posrnulo gospodarstvo europskim standardima.
No, istodobno mnogi već sad upozoravaju da bi taj “neobičan par” mogao sam sebe uništiti.
Jacenjukov agresivan izričaj, osobito kad govori o Rusiji, doveo je do toga da ga se u dijelu javnosti doživljava kao “ratnog huškača”. To se može pokazati problemom za diplomaciji sklonijeg Porošenka koji ustraje – ma kako beznadnim se to činilo – u pokušajima da provede mirovni plan za istok zemlje. On, a ne Jacenjuk, mora se rukovati s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom na međunarodnim konferencijama.
Problem je i problematična postsovjetska ukrajinska politička prošlost, opterećena međusobnim podmetanjima i intrigama, koja ne nudi puno nade u stvaranje jedinstvene vlasti koja bi se trebala nositi s krizom. No sad je na kocki mnogo više nego što je to bilo u prošlosti, jer Ukrajini prijeti raspad nakon ruskog pripojenja Krima u ožujku i pojave samoproglašenih “narodnih republika” na istoku zemlje, iza kojih stoji ruska moć.
Ti događaji, uključujući i oružani sukob u kojem je dosad ubijeno više od 4 tisuće ljudi, promijenili su pravila političke igre u kojoj će od presudne važnosti biti način na koji će se Jacenjuk i Porošenko uspjeti uskladiti u partnerskom odnosu.
Proćelavi bivši ministar gospodarstva koji nosi naočale, Jacenjuk je pokazni primjer intelektualca jednako strogog kao i bolne političke reforme koje zagovara. Tom se slikom ne uklapa u ukrajinski tradicionalno neotesani politički svijet, znan po parlamentarnim tučnjavama i slučajevima bacanja zastupnika u kontejnere za smeće zbog neslaganja u političkim stajalištima.
No takvo se lice jako dobro uklapa u ozračje osjetljivih pregovora s Međunarodnim monetarnim fondom o raspodjeli kredita u sklopu 17 milijardi dolara vrijednog stand-by programa i s drugim međunarodnim kreditorima Ukrajine. Također, njegova predanost dubokim reformama gospodarstva u kojem caruju korupcija i nesposobnost pretvorile su ga u miljenika SAD-a i Zapada.
Ukrajinska politička elita prošla je tešku školu i Jacenjuk pomalo štreberskom pojavom zapravo prikriva golemu ambiciju, prepredenost i grubost kojih je, po analitičarima, Porošenko bolno svjestan. U srpnju je teatralno ponudio ostavku u trenutku kad je parlament odbio dati njegovoj vladi veće ovlasti u određivanju cijena energije i plaća vojnika, koje je želio povisiti. Porošenko ga je za samo nekoliko sati nagovorio da ostane na položaju, a parlament je na sljedećoj sjednici zakonima potvrdio njegove prijedloge.
Pametnim vođenjem kampanje također je omogućio svojoj Narodnoj fronti da na izborima osvoji više od 22 posto glasova, nešto malo više od bloka za Petra Porošenka, što je bilo nemalo iznenađenje. To ga je ponukalo da odmah obznani da takav ishod izbora znači da on mora ostati predsjednik vlade, sa čime se Porošenko suglasio unutar 48 sati, iako je isprva na taj položaj namjeravao imenovati vlastitog štićenika, prvog potpredsjednika vlade Volodimira Grojsmana.
Odajući sliku Čistunca, najavio je pročišćavanje sustava od korupcije, izbacujući političare odane (bivšem predsjedniku, proruskom Viktoru) Janukoviču i uklanjajući nepodobne dužnosnike kroz postupak lustracije.
No, Jacenjuk je prije svega pragmatičan i realan političar. U razgovoru za Reuters u travnju je rekao da će doći trenutak kad će Ukrajina povratiti nadzor nad Krimom, ali je na pitanje o tome kakvu potporu Kijev može očekivati od Zapada u nastojanjima da to ostvari odgovorio – “Je li svijet doista spreman na Treći svjetski rat? Apsolutno sam siguran da nije”.
Jacenjuk i Porošenko imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica tečno govore engleski jezik i vrlo su uvjerljivi u iznošenju svoje priče o Ukrajini na međunarodnim okupljanjima.
Obojica djeluju urbano i imaju zapadnjački stil ponašanja, toliko različit od Janukoviča i brojnih drugih postovjetskih ukrajinskih političkih čelnika koji su u zapadnom okruženju bili kao ribe na suhom. Također su, neovisno o trenutačnim teritorijalnim problemima, jednako odani konceptu integracije Ukrajine u europske tokove članstvom, kad se za to ispune uvjeti, u Europskoj uniji.
No razlike između njih dvojice vidljive su u stilu ophođenja i osobnostima, podrijetlu i društvenom statusu, što je Jacenjuk također okrenuo sebi u korist.
Porošenko dolazi iz superbogatog okružja, a Jacenjuk odaje sliku običnog građanina, koji ima ženu i dvoje djece. Tijekom kampanje mogle su se vidjeti fotografije na kojima Jacenjuk sjeda na mjesto u ekonomskoj klasi u zrakoplovu na letu u SAD, kamo je išao braniti ukrajinske interese. Iako nitko nije povlačio usporedbe, istodobno su objavljene slike velebne Porošenkove rezidencije u okolici Kijeva, koja savršeno odgovara životnom statusu jednog oligarha, što Porošenko i jest.
Jacenjuk nije pretjerano sklon odavanju priznanja Porošenku, što je razvidno već iz toga što kad govori o primirju koje je predsjednik države dogovorio početkom rujna to ne stavlja u kontekst nekog velikog uspjeha već o manjem od dva zla.
Većina analitičara ističe da su njih dvojica ipak osuđena na suradnju zbog težine stanja u kojem se Ukrajina nalazi. Čini se da je to Porošenko već shvatio, jer je svojem političkom bloku naložio da se pobrine da Jacenjuk ostane premijer.
“Pretjerane ambicije Arsenija Petroviča (Jacenjuka) i rijetko viđena euforija njegove stranke definitivno su problem, ali Prošenko i Jacenjuk nisu (bivši ukrajinski predsjednik Viktor) Juščenko i (bivša premijerka Julija) Timošenko. 2005. se neće ponoviti”, tvrdi analitičar Volodimir Fesenko iz Instituta za politička istraživanja Penta.
Politička analitičarka Olezija Jahno istaknula je da dvojica političkih čelnika znaju da bi otvoreni sukob u ukrajinskoj vlasti ugrozio sklonost Zapada Ukrajini, uključujući i financijsku pomoć.
A ni Ukrajinci više neće trpjeti stare političke igre, dodala je.
“Ne provedu li se reforme, nikoga neće biti briga tko je kriv za to, predsjednik ili premijer. Ovi koji su danas na vlasti shvaćaju da je jako brzo mogu izgubiti”, kazala je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
