“U posljednje vrijeme svjedoci smo nastojanja da se ograniči pravo na priziv savjesti, tjerajući ljude da čine nešto što je u suprotnosti s njihovom savješću. Svjesno se ignorira činjenica da je pravo na priziv savjesti individualno, a ne kolektivno pravo. Ono ne počiva na zakonu, nego na osobnoj savjesti, koja može, ali i ne mora biti motivirana vjerskim uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti je civilizacijski i demokratski doseg. Nijekanje toga prava znatno bi ograničilo osobne i građanske slobode pojedinca. Bio bi to civilizacijski korak unatrag. Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno. Primjerice, namjerno prekidanje ljudskoga života je uvijek moralno zlo pa tako i kada se radi o abortusu i eutanaziji (usp. KKC 2270 – 2279).
Govoreći o savjesti u svjetlu suvremenih bioetičkih izazova potičemo, ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da ne ustuknu pred tim izazovima, nego da još odlučnije promiču i štite ljudski život i njegovo neotuđivo dostojanstvo. Od iznimne je važnosti da upravo vjernici prednjače u nastojanju življenja i djelovanja u skladu sa savješću osvjetljenom zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjima, a osobito prema onima koji su nezaštićeni i koji se ne mogu zauzeti za svoja prava. Tako će vjernici u svojim sredinama svjedočiti o ljepoti i svetosti ljudskoga života u svim njegovim fazama i biti poticaj da i drugi počnu na taj način shvaćati i prihvaćati ljudski život”, poručio je prošli tjedan povodom Dana života mons. Mate Uzinić.
Liječnici u Kanadi protiv odluke suda
Upravo se prije nekoliko dana pojavio slučaj u Kanadi u kojem je liječnicima uskraćeno pravo na priziv savjesti. Liječnici iz Ontarija koji osporavaju odluku suda koja ih obvezuje na izdavanje uputnica za medicinske usluge koje se kose s njihovim moralnim ili vjerskim načelima i tvrde da uklanjanje te obveze ne bi ugrozilo bolesnike koji žele obaviti taj postupak, piše CTV News iz Toronta.
Skupina od pet liječnika i tri profesionalne organizacije podnijela je žalbu na odluku visokog suda koji je podržao politiku tijela nadležnog za zdravstvo u Ontariju, tvrdeći da je niži sud napravio nekoliko pogrešaka.
Skupina, koja uključuje i Društvo kršćanskih liječnika i zubara Kanade, Kanadski savez katoličkih liječničkih društava i Katoličke liječnike za život, traži od vrhovnog suda u Ontariju da ukine tu politiku.
Prošle je godine visoki sud zaključio da je politika opravdana, iako ograničuje vjersku slobodu liječnika i njihovo pravo na priziv savjesti. Politika o kojoj je riječ obvezuje liječnike, koji se zbog svojih moralnih ili vjerskih načela protive postupcima kao što su potpomognuto umiranje, kontracepcija ili pobačaj, da upute bolesnike nekom drugom liječniku koji je voljan obaviti tu uslugu.
Sud je izjavio da je korist za javnost veća od troškova za liječnike, koji mogu ovlastiti osoblje da izda uputnicu ili se mogu specijalizirati za područje u kojemu postoji manja mogućnost da će doći do ovakvih problema.
U sudskim dokumentima koji su podneseni prije saslušanja skupina je navela da je odluka neopravdana jer daje veću težinu imaginarnom problemu pristupa zdravstvenoj skrbi nego stvarnoj povredi liječničkih prava.
„(Kolegij liječnika i kirurga u Ontariju) odlučio je da neće pružiti objektivan i mjerljiv dokaz koji upućuje na to da obavezne uputnice zapravo omogućuju unaprijeđeni pristup zdravstvenoj skrbi.“
Također, nije uočen „objektivni dokaz stvarne štete prije uvođenja politika, kao ni štete u drugim jurisdikcijama u Kanadi“.
Nadalje, skupina tvrdi da je sud pogriješio u zaključku da bilo kakva povreda liječničkih prava proizlazi iz njihove odluke da obavljaju praksu u području u kojem postoji mogućnost da će doći do sukoba moralnih vrijednosti, implicirajući da bi dotični liječnici trebali promijeniti svoj posao.
„Takve će politike dovesti do toga da će se nekolicina liječnika morati ili prekvalificirati (unatoč ozbiljnim posljedicama u privatnom životu i činjenici da im nitko ne jamči da će pronaći posao) ili će u suprotnom morati napustiti Ontario“.
„Može li se politika koja tjera liječnike van iz Ontarija nazvati promicanjem pravednog pristupa zdravstvenoj skrbi?“
Kolegij je u međuvremenu naveo da je medicinska struka privilegij a ne pravo te je izjavio da politika teži balansu između moralnih načela pojedinih liječnika i osiguravanja pristupa zdravstvenoj skrbi, osobito ugroženim bolesnicima.
„Tvrdnja podnositelja žalbe da bilo koji bolesnik koji može kontaktirati svoga liječnika može pronaći drugog liječnika koji će obaviti liječenje upravo je suprotna onome na što dokazi upućuju,“ izjavilo je nadležno tijelo.
„Ona ne uzima u obzir da ugroženi ili osjetljivi bolesnici možda još uvijek žive kod kuće i ovise o pomoći članova obitelji… koji možda ne podržavaju bolesnikovu odluku. Ona ne uzima u obzir činjenicu da je zdravstvena skrb u zabačenim ili ruralnim područjima ograničena. Ona ne uzima u obzir da se pojedini bolesnici s mentalnim, emocionalnim ili govornim poteškoćama možda ne mogu zauzeti za sebe“.
„I ona ne uzima u obzir osudu, sram i stigmu s kojima se bolesnici susreću kada im njihovi liječnici uskraćuju prilagođenu skrb koju bolesnik traži.“
Za usporedbu, navodi kolegij, opterećenje koje se ovom politikom stavlja na pleća liječnicima administrativne je naravi jer uputnicu mogu izdati i drugi članovi liječničkog osoblja.
„Podnositelji žalbe nisu iznijeli nikakav dokaz protivljenja radu s administrativnim osobljem koje može spojiti bolesnike s osobljem koje se ne protivi pružanju tih usluga ili radu u skupini koja može provoditi trijažu bolesnika,“ izjavio je kolegij.
„No najvažnije od svega je to što oni nisu iznijeli nikakav dokaz stvarnog opterećenja – financijskog, logističkog ili bilo kakvog drugog – koje bi nastalo uslijed takvih administrativnih promjena.“
Štoviše, navodi kolegij, treba razmotriti „relativnu moć i privilegij liječnika u usporedbi s ugroženim bolesnicima kojima oni odbijaju pomoći“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
