Književnik Popović: ‘Raspadom bivše Jugoslavije SPC je ostao jedina pansrpska struktura izvan granica Srbije’

“Raspadom bivše Jugoslavije SPC je ostao jedina pansrpska struktura izvan granica Srbije koja legalno djeluje, jer više nema ni vojske Jugoslavije ni Saveznog izvršnog vijeća, a SPC makar u Crnoj Gori djeluje najmanje kao duhovna institucija, a mnogo više kao parapolitička, paraobavještajna i paravojna struktura“, rekao je crnogorski književnik Milorad Popović u razgovoru za Radio Sarajevo, javlja Jutarnji.hr.

Popović kaže kako je napad na Crnu Goru zapravo posljednja šansa za oživljavanje politike “velike (male) Srbije” na dijelovima Crne Gore i BiH, jer je jasno da je bez kontrole nad Crnom Gorom svaka velikosrpska ideja mrtva.

Gotovo da i ne postoje susjedi prema prema kojima u političkoj javnosti u Srbiji nije iskazan ne samo animozitet, nego i mržnja, u posljednjih 100 godina od: Bugara, Makedonaca, Austrijanaca, Nijemaca, Hrvata, Albanaca iz Albanije, kosovskih Albanaca, Bošnjaka (muslimana), Crnogoraca, pa i Židova u razdoblju prije i za vrijeme II. svjetskog rata.

Danas u 2020. godini na redu ponovono ‘anticrnogorska histerija'(bila je i od 1900. do 1930-ih kao “agenda protiv zelenaša”). Ta histerija danas prožima sve pore srbijanskog društva.

Otkada je Crna Gora 26. prosinca 2019. godine, nakon burne i skandalozne rasprave (prosrpska oporba pokušala je zaustaviti izglasavanje bacanjem suzavca), prihvatila Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je u Srbiji i SPC-u protumačen kao antisrpski, odnosi dviju država su napeti, piše jutarnji.hr

Sve se češće spominje da je “Crna Gora na rubu građanskog rata”, a postoji i bojazan da bi se u nekim dijelovima Crne Gore mogle pojaviti, po scenarijima iz 90-ih, odmetničke krajine. Srpski provučićevski mediji stvaraju dojam da Milo Đukanović “broji posljednje dane” te se raspravlja kako i na koji način Srbija treba “pomoći” Crnoj Gori da se “vrati srpstvu i povrati svoju slobodu”, kad se to dogodi.

Sjedište

Anticrnogorska histerija doseže medijski i politički vrhunac, pa je čak i crnogorski ministar vanjskih poslova poručio da se Crnogorci u Srbiji moraju izjasniti o zakonu kako bi se znalo “s kim imaju posla”, u medijima se otvoreno poziva na oduzimanje državljanstva onima koji “podrže Mila Đukanovića”, a čelnik Crnogorske stranke u Srbiji sa sjedištem u Novom Sadu, Nenad Stevović, kaže kako su “nastupila najteža vremena za Crnogorce u Srbiji” zbog otvorenog neprijateljskog stava “vladajućih krugova Beograda prema njima”.

Crna Gora se uspoređuje s ustaškom NDH, a gotovo bizarna zanimljivost jest da se sada u javnom prostoru Srbije aktualizirala “crnogorska agresija na Dubrovnik” 1991. godine te da se tako prvi put govori o napadima na Dubrovnik.

Tema Crne Gore čak je zasjenila kosovsku problematiku. U Crnoj Gori raste i antisrpsko raspoloženje, pa vlasti onemogućavaju signale i “blokiraju” neke emisije srpskih TV postaja Pink i Happy, koje svakodnevno sve otvorenije pozivaju na rušenje tamošnjeg režima, te se pokušava umanjiti medijski pritisak iz Srbije.

Policija i komunalne službe gotovo svakodnevno se bave uklanjanjem iscrtanih srpskih trobojki po nekim crnogorskim sredinama, što se u provučićevskim medijima proglašava iznimnim herojstvom i dokazom crnogorskog srpstva.

Neovisnost

Osim toga, ne jenjavaju ni litije, odnosno procesije, pod parolom “Ne damo naše svetinje”, kojima se prosvjeduje protiv zakona kojim crkvena imovina postaje državna, odnosno imovina koja je bila u vlasništvu Crnogorske pravoslavne crkve, koja je ukinuta 1918. godine, a sada ponovno traži svoju autokefalnost (neovisnost) od carigradskog patrijarha Bartolomeja, čemu se SPC i Srbija (kao i Rusija) žestoko protive.

Litije okupljaju na tisuće vjernika SPC-a, no logistički ih podržavaju politički krugovi u Beogradu i prosrpsko-proruske stranke u Crnoj Gori okupljene u oporbeni Demokratski front, koji stoje iza tih litija.

No, procrnogorske strukture organiziraju svoje litije u korist zakona i podrške CPC-u.

Parapolitika

Evidentno je da se iz Vučićeve Srbije nastoji destabilizirati (pa i oslabiti, ako ne srušiti) sadašnju vlast u Crnoj Gori (stvara se dojam da je dovoljno ukloniti Mila Đukanovića i “problemi” će se riješiti). Tako je u manastir Kostrikovaca u Rovcima kod Kolašina došao i aktualni srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin, a crnogorske vlasti zabranile su ulazak delegacije u uniformama Vojske Srbije.

Razlog dolaska je nađen u polaganju vijenca na grob Pavla Bulatovića, nekadašnjeg ministra obrane SR Jugoslavije, koji je ubijen u ni do danas razjašnjenim okolnostima, prije 20 godina.

A s druge strane obrana ovog zakona zapravo je završna bitka za konačno formiranje i utvrđivanje državotvornog, vjerskog, kulturološkog i nacionalnog identiteta Crne Gore i Crnogoraca.

– Raspadom bivše Jugoslavije SPC je ostao jedina pansrpska struktura izvan granica Srbije koja legalno djeluje, jer više nema ni vojske Jugoslavije ni Saveznog izvršnog vijeća, a SPC makar u Crnoj Gori djeluje najmanje kao duhovna institucija, a mnogo više kao parapolitička, paraobavještajna i paravojna struktura – rekao je crnogorski književnik Milorad Popović u razgovoru za Radio Sarajevo. Popović kaže kako je napad na Crnu Goru zapravo posljednja šansa za oživljavanje politike “velike (male) Srbije” na dijelovima Crne Gore i BiH, jer je jasno da je bez kontrole nad Crnom Gorom svaka velikosrpska ideja mrtva.