Ovog vikenda smo svjedočili kako Macronova policija tretira djecu kao teroriste, jer su sudjelovali u prosvjedima Žutih prsluka. Na videu se moglo jasno vidjeti kako su čak 153 učenika, od kojih je nekima bilo samo 12 godina, postrojili u školskom dvorištu gdje su klečali s rukama na zatiljku – slika je to koju smo obično gledali kad bi se u Iraku ili Afganistanu predala kakva skupina bandita. A takve slike su se mogle vidjeti i u drugim školama iz kojih nije procurio video.
Dok je policija djecu tretirala kao teroriste, pravi terorist, Cherif Chekkat, im je izmakao iz ruku, jer su bili prezauzeti ispaljivanjem suzavca i premlaćivanjem osiromašenih francuskih radnika i radnica, koji ovise o cijenama goriva jer su zbog previsokih cijena najma morali napustiti velike gradove poput Pariza. Iako je Cherif već imao podeblji dosje, i trebalo mu se suditi za razna kaznena djela, i iako je bio na popisu potencijalnih terorista. Naime, kao i brojni drugi, radikalizirao se u zatvoru gdje je bio zbog običnog kriminala. Zatvori, ali i škole, često su sredine na koje ciljaju imami i terorističke grupe koje tako regrutiraju novo članstvo. A taj popis potencijalnih terorista samo u Francuskoj broji 26.000 ljudi! U cijeloj Europi, kažu tajne službe, preko sto tisuća ljudi je spremno u danom trenutku raznijeti sebe i što više nedužnih civila u ime Alaha.
Sve je manje svijeća i medvjedića: Konačno smo naučili živjeti s terorizmom
Kakvog smisla u svjetlu te činjenice ima rantanje liberala “ali nisu svi muslimani teroristi?” Ima ih sasvim dovoljno, nitko nije ni rekao da su svi. Biste li uzeli bombon iz kutije u kojoj je njih sto, ako biste znali da je u jednom od njih smrtonosni otrov, naravno ne znate u kojem? Jer nisu svi otrovni? Biste li igrali ruski rulet, jer je samo jedan metak u revolveru? Samo svaki šesti put će, u prosjeku, opaliti?
Taman kad su Cherifu došli na vrata uhititi ga zbog prethodnih nedjela, kažu, on im je zbrisao. I pobio bar četvero ljudi. Nije to mnogo kad se usporedi s napadima u Parizu iz 2015., pa ni s napadom u Nici godinu dana kasnije.
Je li to razlog što je ovog puta bilo vrlo malo svijeća i cvijeća na mjestu napada, bar sudeći po fotografijama? Ili smo već posve oglušili na terorističke napade, promatramo ih kao dio života, “ah, danas pada kiša, ostanimo kod kuće”. “Ah, danas teroristi opet ubijaju, ostanimo kod kuće”. Plišanih medvjedića uopće nije bilo, niti je Eiffelov toranj bio u noći nakon napada u Strasbourgu osvijetljen u bojama francuske zastave. Nitko više, Bogu hvala, ne farba avatare na društvenim mrežama u bojama nacionalne zastave napadnute zemlje.
Boriti se protiv terorizma plišanim medvjedićima i tupavim izjavama tipa “neće nas zastrašiti” dok se strah može rezati nožem je užasavajuće glupo, čak i za standarde liberalne ljevice. Medvjedići, ta mekana i podatna imitacija života namijenjena djeci, su na neki način postali paradigma današnjeg zapada, koji je potonuo u infantilnost i jeftinu sentimentalnost. A iza sentimentalnosti se uvijek skriva odvratni cinizam. Sentimentalnost je neprijatelj svakog stvarno moralnog postupka.
I to što više nema medvjedića bi bio napredak – kad bi to značilo da su na zapadu shvatili da to nije pravi način borbe protiv terorizma. Da nikog zapravo nije briga za medvjediće i slične patetične predstave koje ne služe ničem do li olakšavanju vlastite savjesti.
Neučinkovita borba protiv terorizma
Da, došlo je vrijeme da prestanemo farbati avatare, paliti svijeće, izražavati sućut, i da se počnemo, mi u Europi, boriti protiv terorizma drugim sredstvima. Onima koja će imati učinka. Dosadašnje mjere nisu imale nekog učinka – a jasno je i zašto. Prvo i osnovno, naša policija, zapadnjačka, ne može prodrijeti u zatvorene zajednice muslimana na zapadu. Zapad je dozvolio stvaranje paralelnih društava, geta. Oni koji u njima žive, nerijetko ne govore niti jedan jezik osim onog svojih predaka u nekoj dalekoj zemlji Afrike ili Azije.
Da stvar bude gora, glavnu riječ u tim getima često vode radikalni imami. Priče o tome da nisu svi muslimani na zapadu teroristi su besmislene: Pa naravno da nisu. Većina njih vjerojatno nema previše simpatija za ISIL i slične. Radikala možda i nije tako mnogo kako se na prvi pogled čini.
No oni, radikali, jedna agresivna manjina, su ti koji dominiraju tom zajednicom i određuju ne samo image islama na zapadu, nego i smjer u kom ta zajednica u cjelini ide. Upravo oni koji na svaku kritiku politike masovne imigracije i na svako povezivanje terorizma s islamom viču “rasizam” najviše rade protiv interesa muslimana u Europi koji nisu ni potencijalni teroristi ni kriminalci, gurajući ih ravno u ruke radikalnih islamskih militanata. Čak ih tjeramo, odbijamo od integracije u naše društvo, jer je ono “pokvareno” i “rasističko” i jer “oni moraju očuvati svoju kulturu” čak i kad su ovdje!
Marcel Holjevac: Englezi ne žele dati azil Asii Bibi, jer su već dali azil onima koji je žele mrtvu
One koji su se uklopili, integrirali, koji vole svoju zemlju u kojoj su rođeni, koji ne misle da je islamski kalifat najbolje rješenje za budućnost Francuske, Engleske, Njemačke, ili bilo koje zemlje, nitko ne brani od prijetnji islamista kojima su izloženi – čak se i oni mogu naći na udaru kritika da su rasisti kad im se suprotstave! Ako se pitate gdje su glasovi umjerenih muslimana da se suprotstave islamistima – pa gotovo da ih nema, jer ne samo da im ne pomažemo da se ohrabre, da izađu, da naprave prosvjed protiv svoje braće po vjeri koji misle da Zapad treba vratiti u srednji vijek u kojem su zemlje iz kojih su, uostalom, pobjegli, nego ih aktivno obeshrabrujemo! Ostavljamo ih na milost i nemilost islamista!
Želi li Zapad riješiti problem?
Drugo, pitanje je želi li politika na Zapadu uopće riješiti problem terorizma? Naravno, ljudima koji logično razmišljaju prva je pomisao, “ne bismo li trebali ograničiti useljavanje iz islamskih zemalja”, jer su teroristi na zapadu zadnjih desetljeća gotovo isključivo muslimani. Pobornici imigracije, naravno, muljaju u slučajevima poput ovog, kad slavodobitno ustanove kako terorist “nije bio imigrant, pa zato ne treba sprječavati imigraciju iz muslimanskih zemalja”. Naravno, nije, to samo dokazuje da ni nakon nekoliko generacija rođenih na zapadu ne možemo biti sigurni gdje leži lojalnost nekih pripadnika islamske zajednice na zapadu: Na zemljama u kojima su rođeni i gdje žive, ili na njihovoj dalekoj pradomovini? To samo masovnu imigraciju iz tih zemalja čini još rizičnijom po domicilno stanovništvo. Jer kad bi samo prva generacija useljenika bili potencijalni teroristi, mogli bismo samo čekati i problem bi se riješio sam od sebe. Ali ako treća, pa i peta generacija useljenika mogu izroditi terorista – kakva je onda budućnost Europe?
Marcel Holjevac: Liberalnu ljevicu 21. stoljeća obilježava potpun prijezir spram logike i razuma
Zajednički nazivnik većine suvremenih terorista, naime, nije to da su imigranti nego to da su – muslimani, ma kako to hereza danas bila spomenuti. Zašto u Japanu nema islamskog terorizma? Vrlo jednostavno, nema muslimana. Lijevi liberali će na tu konstataciju početi vrištati kako “nisu svi muslimani teroristi” i kako “to nije pravi islam i to nisu pravi muslimani”. Naravno, oni niti su kvalficirani odrediti što je pravi Islam, niti što je pravo kršćanstvo (“ksenofobi nisu pravi kršćani, Isus bi prihvatio izbjeglice”), a niti što je pravi komunizam (“Staljin je slao ljude u Gulage, ali to ne znači da je komunizam loš jer to nije bio pravi komunizam”). No to nije bitno, dok god se oni deklariraju kao muslimani, i dok god ih islamska zajednica prihvaća – a iz nje dolaze – dotle su pravi muslimani.
Marcel Holjevac: ‘Lažne vijesti’ i ‘govor mržnje’, ili ‘Vjerujete li nama ili svojim očima?’
Teško je oteti se dojmu da zapadni političari ne uspijevaju ništa uraditi protiv terorizma jer – ne žele. Kao i “rat protiv droga”, koji je bio izgubljen u startu jer se udaralo na dilere, a ne na konzumente (a vidi se iz primjera cigareta da isti ti ljudi znaju što treba uraditi da bi se spriječila neka neželjene trgovina kad se hoće, da treba udariti na potražnju, oko čega u ekonomiji postoji konsenzus!), i ovaj rat je izgubljen unaprijed. Ovdje je još gore, proganjaju se “islamofobi” i “fašisti” zbog posve benignih (i činjenično točnih) primjedbi na društvenim mrežama, dok se potencijalne teroriste uglavnom pušta na miru zbog straha od optužbi za “rasizam”. A možda i iz drugih razloga? Namjerno, možda?
Zaokret za 180
Vratimo se Macronu. Što je za njega veća opasnost: Žuti prsluci ili radikalni muslimani? Ono prvo, jasno: Pauperizirani Francuzi, pretežno bijeli, pretežno muškarci, pretežno od 20 do 50 godina. “Money makers”, oni koji zarađuju novac kojeg Macron, kao i svaki socijalist, onda raspodjeljuje potrebitima, pa im zato svakog dana nameće nove poreze, harače, daće i sve ostalo. Oni su ti koji žele njegovu glavu: Zato je Macron uradio sve kako bi preko medija, koji ga uglavnom, za razliku od naroda, podržavaju, oblatio i ocrnio prosvjednike. Je li vlast ubacila huligane i razbijače među prosvjednike, ne znamo i nije niti toliko bitno. Ono što znamo, je da je od početka prosvjeda krenula kampanja njihove difamacije po medijima.
S druge strane, reći bilo što ružno o muslimanima je strogo zabranjeno, to je rasizam i šovinizam. Dapače, Marakeška izrijekom zabranjuje negativni diskurs o “migranatima” u medijima! To ostavlja beskrajan prostor za pritisak na “bijele rasiste” koji se protive nekontroliranom uvozu milijuna muslimana iz Afrike i Azije.
Pritisak prema zajednici
Primjedbe da bi trebalo ipak izvršiti pritisak na cijelu zajednicu – jer će jedino tako muslimanska zajednica eventualno izvršiti pritisak na teroriste među sobom – danas više u civiliziranom svijetu uopće nemaju pravo građanstva, iako su ispravne: Mi ne možemo prodrijeti do muslimana u njihovim četvrtima, naši zapadnjački mediji, policija, pa ni obrazovni sustav, ne dopiru do njih. Samo njihovi sunarodnjaci, eventualno, mogu doprijeti do njih. A možda ni oni: U većini muslimanskih država, poput Sirije, Egipta, Maroka, Tunisa, radikale i teroriste jednostavno vješaju ili strijeljaju bez milosti, jer znaju s kim imaju posla.
S druge strane, mi smo otvorili granice i maknuli s njih žice i barikade jer je to tako nehumano, samo da bismo danas imali barikade na raznim božićnim sajmovima, i betonske blokove za kamione na rivama i javnim događanjima kako bismo se podsjetili da ne živimo u mirnom i slobodnom društvu, u kakvom su živjeli očevi današnjih Nijemaca i Francuza. Granicu nismo ukinuli, samo smo je preselili u gradska središta.
Beskrupulozni Macron
Chekat je Macronu došao kao naručen, iz više razloga. Tim više što je ubijen tijekom uhićenja, kao i svi drugi takvi do sad, i što se uostalom očekivalo. Macron je pak, kao pravi političar, za 180 stupnjeva okrenuo svoju retoriku u svega nekoliko dana, a da je malo tko uopće to primijetio. Od čovjeka koji je nedavno, pred samo koji mjesec, u jednom svom govoru upozorio na opasnosti nacionalizma te rekao da države ne bi smjele stavljati svoj interes ispred kolektivnog interesa, te oštro osudio nacionalizam kao najveće zlo i sve one koji pobuđuju nacionalističke osjećaje – na što mu je Trump, očito vidovito, odgovorio da nema većih nacionalista od Francuza – postao je čovjek koji govori kako vjeruje u projekt Europe, ali kako ga nikad neće pretpostaviti nacionalnim interesima Francuske, i kako ga nikad neće provoditi ukoliko ide protiv legitimnih interesa Francuza!
On je političar, naravno, pa si može priuštiti tako beskrupulozno mijenjati stav od danas do sutra za posve suprotni. Jednog dana će možda i europski lideri promijeniti stav o imigraciji, ako im “imigranti” postanu stvarna prijetnja, a ne tek izgovor za uvođenje mjera totalitarne države i biračko tijelo koje im daje glasove u zamjenu za socijalne povlastice na teret starosjedilaca. No imigranti iz muslimanskih država su u Europi, i tu će i ostati, i čak i da niti jedan imigrant više ne useli, njihov udio u stanovništvu će rasti. A to znači da ćemo Božić i dalje slaviti na sajmovima iza betonskih barikada, praveći se da se se veselimo, da je sve u redu, da nema razloga za strah.
No Božić koji se mora slaviti iza betonskih blokova, i pod paskom naoružanih policajaca na svakom uglu – i to sred Europe, dok ga u Damasku i Alepu slave bez straha nakon što se Assad riješio terorista, je vrhunski cinizam. Stvarno, što je ostalo od naše civilizacije? Plišani medvjedići i betonske barikade? Djeca koja kleče pred uperenim pištoljima policije? Ili masovna pobuna u stilu “Jadnika”: Francuzi su uvijek bili dobri u dizanju revolucija. Nadajmo se da ova neće tek tako stati.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
