Dragan Gulić, poznati novinar i pisac iz Beograda, za sebe kaže kako je vjerojatno među posljednjima koji je Aju Sofiju posjetio kao muzej. Naime, u Istanbulu je boravio u ožujku 2020. godine, odnosno prije početka pandemije koronavirusa, kada je posjetio kršćansku crkvu koja je tada još funkcionirala kao muzej.
Ovaj novinar nedavno je u Aju Sofiju ušao kao u džamiju. Na svojem Facebook profilu objavio je status u kojem piše kako su „osjećaji oba puta bili burni, ali i vrlo različiti“. Posebno je dojmljiv kraj teksta u kojem opisuje nevjerojatno iskustvo. Tekst prenosimo uz dopuštenje autora.
“Posjetio sam Aja Sofiju, prvi put kao džamiju. Mjesec dana nakon Erdoganove ‘hirovite odluke’ i ukidanja 3. muzeja po posjeti u Europi, uslijedio mi je susret sa sasvim novim osjećajima, a prije ulaska u nekadašnju crkvu Svete mudrosti nisam ni mogao znati da mi predstoji ‘bura u mislima, u duši’.
Zbog Covid-19 malo je turista, što je rijetko viđen prizor na Sultanahmet trgu. Standardno je puno policije, ali oko Aje Sofije sada se šire tepisi, ali ne i trgovci suvenirima. Osim tepiha, drukčijeg prilaza, promijenjenog mjesta ulaza (ulaz je tamo gdje se nekad izlazilo) ništa ne nagovještava promjenu.
>Predsjednik Sirije Al-Assad najavio izgradnju replike Aje Sofije kao odgovor na Erdoganov potez
>Ivica Šola: Pretvaranje Svete Sofije u džamiju opasna je poruka i Hrvatima u BiH
>Višnja Starešina: Podčinjavanja kršćanstva islamu – Erdoganov ezan Zapadu iz džamije Svete Sofije
Posjet je omogućen svima, ali samo kada unutar džamije nije vrijeme molitve. Dame moraju prekriti glavu, gola ramena i noge. Na kiosku se prodaje nešto poput ‘jednokratnih papirnih’ marama i ‘skafandera’, što kada ih obuku podsjeća na ‘liječnike borce protiv Covida’.
Veličanstveni mozaici u priprati (zapadni ulazni dio crkve), kao i iznad čuvenih carskih vrata su prekriveni. Mjesto doskorašnjih trenutaka kada smo se nijemi u velikom skoro strahopoštovanju susretali s prvim prizorima veličanstvenosti muzeja, sada je i dio za izuvanje obuće.
I sada se zanijemi pri ulasku u Aju Sofiju, ali zbog neke ‘knedle u grlu’. Igrom slučaja, vjerojatno sam domaći novinar koji je među posljednjima Aju Sofiju posjetio kao muzej (ožujak 2020. prije Covida), ali i među prvima koji u nju ulazi kao u džamiju. Osjećaji su oba puta bili burni, ali vrlo različiti.
Posljednji put kada su ovdje koračali naši putopisci, novinari, ili diplomati okruženi molitvama i stihovima Kurana, događalo se to prije 85 godina. Onda je svijet dobio grandiozan muzej posvećen najveličanstvenijem mjestu na svijetu, a sve što je učinjeno da Svetu mudrost vole i poštuju svi, stopirano je 2020. u jednom dahu.
Pod je prekriven zelenim tepihom, mnogim pogledima vrlo ‘napadne zelene boje’. Mnogo je više turista (sada domaćih zbog Covida) a tek njih 30-ak je u dijelu za molitve, koji dodiruje, ali ne prekriva legendarno mjesto krunidbe bizantskih careva. Okolo sjede čitave obitelji, jedan mališan se igrao autićem, drugi leži i na mobitelu igra igrice.
Često sam se pitao jesu li baš ti posjetitelji iz Turske svjesni da je ‘ovo sada džamija’?
Ponekad je sve nalikovalo na park s piknik zonom. Za posjet je otvoren samo taj centralni parterni dio. Sve ostalo, sve što se do skoro posjećivalo, zatvoreno je – Nema više posjete katu, uglovima i hodnicima muzeja, nema više susreta s čudotvornim stubom, mozaicima…
Središnji mozaik Bogorodice prekriven je plahtama i skoro ga je nemoguće nazreti. Anđeli su ‘još uvijek tu’. Mramor po kojem smo hodali, sada je tu negdje ispod tepiha. Na tepihu izgubljene dječje čarapice, zaljubljeni par, podbočeni umorni Rus, majka s bebom…
Nailazim na posjetitelja koji na majici nosi sliku Ataturka. I on je, kao većina lokalnih sugovornika, bijesan na Erdogana i njegovu vladavinu. Nakon fotografiranja odlazi, ali se i ubrzo vraća da mi kaže nešto što je zaboravio: ‘I am sorry. Oprosti.’
– Molim?
– Samo to. Oprosti.
I ode.
Ostali sugovornici: – Erdogan vlada 18 godina i baš se sada sjetio ovo napraviti. – Sve je to Erdoganova unutarpolitička borba. – Ponosan sam na Tursku. – Na azijskoj strani Bosfora podigao je džamiju sa šest minareta, imitirajući sultana, i nikad nije puna, a koštala je neviđeno bogatstvo. Ovo je njegov hir.
Lokalni vodič (42): – I ja sam sada, kao i ti, ušao prvi put u Aju Sofiju kao u džamiju. Dragane, kao da su mi volju ubili da je pokažem drugom. Ne znam sada gdje da ih vodim (turiste), koje mozaike da opisujem. Ja sam ovdje rođen, ovo je moj grad, ja sam musliman, ali… Ma, dođe mi da opsujem.
Mozaik je prekriven, ali se lijevo i desno od njega i dalje vidi križ… Inače, život, karijera i valjda ‘putovi Gospodnji’ mene su u Aju Sofiju dovodili zaista visoki dvocifreni broj puta, pa zato poznajem, čini mi se, svaki kutak građevine. Križevi su i dalje tu. Tko zna, ili vjeruje, može ih vidjeti.
I onda nekako neugodan prizor. Neki ‘on’ ispružen spava, tu, u mojoj, našoj, vašoj, njihovoj Aja Sofiji, građevini cijelog svijeta. Knedla u grlu. I malo tuge jer ne osjećam onu naježenost koja me je pri svakoj posjeti pretvarala u poniznog obožavatelja veličanstvene grandioznosti povijesti i svetosti ovog mjesta.
I onda se dogodilo čudo.
Gledao sam daleko, prema galeriji, prema katu… i iznenada, pogledi su nam se susreli.
Kunem vam se svime – izgubio sam dah, glas… Ne pamtim da sam se ikada u životu toliko naježio.
Taj njen pogled kao da je i bio pogled presvete mudrosti.
Aja Sofija veća je od svega.
Veća i od vremena.
Neka žive svijet i mudrost!”, napisao je novinar Dragan Gulić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
