Starešina: U 2022. će se nastaviti napetosti na granici oružanog sukoba između SAD-a i Rusije

Predviđajući političke trendove u 2022. svi se uglavnom slažu da će središte globalne utakmice između SAD-a i Kine još uvjerljivije nego danas biti indopacifička regija, da će se nastaviti napetosti na granici oružanog sukoba između SAD-a i Rusije po rubnim državama NATO-a, uključujući i zapadni Balkan, da će zaštitna lica globalne utakmice i sljedeće godine, ako ih zdravlje posluži, biti Joe (Biden), Xi (Jinping) i Vladimir (Putin), piše Višnja Starešina u kolumni za Lider.

No kada je riječ o promjenama vladajućih paradigmi, 2022. bi za daljnji razvoj EU mogla postati vrlo zanimljivo i vrlo važno razdoblje. Smjer kretanja uvelike će ovisiti o proljetnim izborima: predsjedničkim u Francuskoj (travanj) i parlamentarnim u Mađarskoj (travanj ili svibanj).

Francusko-talijanska alijansa

Nakon završetka vladavine Angele Merkel i imenovanja crveno-zeleno-žute koalicijske vlade Olafa Scholza, koja je po svojoj prirodi vlada manje političke težine, iznimno su porasle francuske političke dionice u EU. Otvoren joj je put da preuzme upražnjeno mjesto vodeće države EU. I, francuski predsjednik Emmanuel Macron spremno je zgrabio priliku. Znajući da ne može zamijeniti Njemačku francuskom financijskom i gospodarskom snagom (dok mu je vojska prednost), Macron je nakon potpisivanja uspješne prodaje Rafala u Zagrebu pohitao u Rim zajedno s onim pokaznim Rafalima koji su počasno nadlijetali Zagreb. Nadletjeli su Rafali sljedećeg dana i Rim, a Macron je potpisao pakt o suradnji s politički prekaljenim talijanskim premijerom Mariom Draghijem. Politički analitičari odmah su ocijenili taj sporazum kao francusko-talijanski kontrabalans Njemačkoj u EU. A ono što je od svih lijepih stvari upisanih u taj sporazum najvažnije Francuskoj, Italiji, a i većini zemalja EU jest – da Njemačka izdašnije financira unutarnje reformiranje EU. Zatražio je to Macron i na prvom susretu s novim njemačkim kancelarom Scholzom poručivši da ‘Europa mora kreirati nove financijske instrumente poput Fonda za obnovu od posljedica COVID-19’. Suvišno je napominjati da bi Njemačka trebala platiti najveći dio.

Nezgodno je što je i sam Scholz, kao socijaldemokratski financijski ministar u bivšoj Merkelinoj koalicijskoj vladi, bio financijski vrlo konzervativan (narodski: škrt), a njegov novi financijski ministar liberal Christian Lindner financijski je još konzervativniji (čitaj: škrtiji) i teško će proći ta Macronova zamisao da Njemačka financira francusko-talijansko vodstvo EU. Osim toga, u vrijeme potpisivanja pakta s Draghijem Macron je bio sigurni pobjednik proljetnih predsjedničkih izbora. I Marine le Pen i Eric Zemmour s krajnje desnice bili su mu idealni sparing-partneri. Bilo koje od njih dvoje s lakoćom bi pobijedio u drugom krugu.

Macron i Orbán u škripcu

U međuvremenu je Republikanska stranka kao svoju kandidatkinju izabrala Valerie Pécresse, koja je nakon samo desetak dana, prema anketama, postala glavna protivnica Macronu i ako joj se ne dogodi neki skandal kao što se uoči prethodnih izbora dogodio njezinu stranačkom kolegi Francoisu Fillonu, ima velike izglede postati prvom francuskom predsjednicom.

Valerie Pécresse (54), pripadnica staroga republikanskog establišmenta s uzornom biografijom suvremene francuske konzervativke i bogatim iskustvom u izvršnoj vlasti, imala bi veće šanse nego Macron preuzeti ulogu Angele Merkel, izgraditi mostove između stare i nove Europe pa i uvjeriti Scholza i Lindnera da budu malo manje financijski konzervativni, ukratko postati nova središnja figura EU. Za razliku od Macrona, koji izaziva mušku kompeticiju, Pécresse bi možda i mogla pokrenuti neke promjene u EU. Aduti su joj pritom: ženska pragma, velika politička energija i snažna stranka. U svakom slučaju, spor će se vrtjeti oko – novca.

Drugi važni izbori su mađarski, na kojima će se premijeru Orbánu suprotstaviti najšira koalicija predvođena konzervativnim političarem Peterom Marki-Zayem. I Orbán ima velike šanse izgubiti te izbore. Možda nije sasvim u krivu kada govori o ulozi zapadnih sila u izbornom procesu. Uostalom, i sam se nekoć koristio tim uslugama. Ali više je razloga za Orbánov odlazak: u ovih 12 godina njegova se vladavina iznutra potrošila i korumpirala, no glavni je razlog što je previše otvorio vrata Rusiji i Kini. A uz to, došao je trenutak da ode najveći izazivač globalističko-neoliberalnih opcija u Europi, jer ako ja to dobro vidim budući fokus EU pomiče se s natjecanja u LGBTQ agendi i drugim progresivizmima ka izgradnji kompromisne funkcionalne EU i ka financiranju tih ‘građevinskih radova’.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.