U novom broju revije Kana objavljen je zanimljiv članak Tončija Tadića koji je, mimo koronakrize i izbora, ukazao na to da „ima i tužnijih mjesta od Hrvatske“. Dio članka donosimo u nastavku uz dopuštenje izdavača:
Pitanje je hoćemo li navrijeme cijepiti turističke djelatnike i tako jamčiti ljetovanje bez korone, jer nam o turizmu ovisi 17 posto BDP-a. Nakon krivo odigrane priče s naručivanjem cjepiva protiv korone, ono bi sada trebalo dolaziti u prilično velikim količinama, čak do 300 000 doza tjedno, pa treba očekivati da imamo sustav koji može cijepiti do 60 000 ljudi na dan.
Ali ga očito nemamo, iako je od kolovoza 2020., kad su naručivana cjepiva, prošlo dovoljno mjeseci da se takav sustav pripremi. Umjesto dopunjivanja postojeće državne baze podataka zdravstvenog osiguranja pri HZZO-u, Beroševo Ministarstvo odlučilo je platiti 4,5 milijuna kuna za izradu posebne baze podataka za cijepljenje CIJEPISE.HR, i to tvrtki koja se navodno bavi cvjetnim aranžmanima?! No taj se sustav guši pred navalom korisnika i sve se više županija njime ne koristi. Uostalom, tko zapravo naručuje ljude na cijepljenje? Najprije su to činili liječnici obiteljske medicine, pa građani sami sebe, pa onda i jedni i drugi, pa opet sami liječnici, pa usto i tvrtke za svoje zaposlene, pa sva ministarstva za svoj resor, te su zamalo svi registrirani na barem 3 – 4 mjesta. Usto, posve je očito da se u ovoj državi doslovno svatko može predstaviti kao informatički stručnjak i pobrati milijune kuna za višestruko preplaćenu, a nepotrebnu uslugu, paralelnu postojećem sustavu HZZO-a.
Ima i tužnijih mjesta od Hrvatske
Dok smo tako zabavljeni pandemijom koronavirusa i svako malo nekim izborima, teško je naći slobodnoga medijskog prostora i vremena za sagledavanje bilo čega izvan ove naše „doline suza“ između Drave i Jadrana. A doista ima i tužnijih zemalja od Hrvatske, koje se uz pandemiju moraju nositi i s ratom, recimo, Ukrajina, koja na 43 milijuna stanovnika ima 42 520 preminulih od korone, uz 4526 poginulih vojnika i 3375 poginulih civila, te više od milijuna izbjeglica u ratu koji traje od početka 2014.
Bivši proruski predsjednik Viktor Janukovič u siječnju i veljači 2014. s proruskim specijalnim policijskim postrojbama nastojao je ugušiti u krvi višetjedne proeuropske prosvjede u Kijevu. No parlament ga je svrgnuo 22. veljače 2014. te je pobjegao u Rusiju (sud u Kijevu osudio ga je u siječnju 2019. na 13 godina zatvora zbog veleizdaje). Rušenje Putinova pulena, odnosno odluku Ukrajinaca da se istrgnu iz ruskog zagrljaja i približe EU-u i SAD-u, Rusija je kaznila dvojako. Početkom ožujka 2014. na Krim je izvršena ruska invazija s više od 20 tisuća dobro naoružanih profesionalnih vojnika bez oznaka, nakon čega je Krim proglasio svoju neovisnost o Ukrajini. U organizaciji ruskih okupacijskih vlasti na Krimu je čak proveden i kvazireferendum o priključenju Rusiji, a već 18. ožujka doista je pripojen Rusiji (navodno radi sigurnosti najveće ruske pomorske baze na Crnom moru, one u Sevastopolju), što ne priznaju ostale članice UN-a. Razlog je priključenja besmislen jer se Ukrajina ne bi usudila izazivati ruski bijes otkazivanjem međudržavnog ugovora s Rusijom o najmu baze u Sevastopolju.
Drugi ruski potez bilo je osnivanje dviju „Narodnih Republika“ Donjeck i Luhansk na istoku Ukrajine, u Donbasu uz rusku granicu, u obama slučajevima po modelu SAO Krajine. U objema kvazidržavama, koje je odmah priznala Rusija i nitko drugi u UN-u, osnovana je „narodna vojska“ naoružana najsuvremenijim ruskim oružjem i vode je iskusni časnici ruskog podrijetla. Naravno, obje te fantomske „države“ i njhove „vojske“ obilno financira Rusija. Ukrajina je u travnju 2014. započela antiterorističku operaciju te do kraja kolovoza 2014. uspjela prepoloviti područje pod kontrolom separatista. No između 22. i 25. kolovoza iste godine ulazak ruskoga vojnog „humanitarnog konvoja“ značio je prijelaz od prikrivenog rata na otvorenu rusku invaziju. Promatračka misija OESS-a procijenila je da je do kraja 2017. oko 30 000 vojnih osoba ušlo iz Rusije u Donbas, te da je tamo stalno između 6000 i 40 000 ruskih vojnika.
Dva su primirja sklopljena na samom početku sukoba, oba u bjeloruskom glavnom gradu Minsku, 5. rujna 2014. i 12. veljače 2015. No u obama slučajevima, odmah nakon potpisivanja, uslijedio bi novi žestoki ruski napad na ukrajinske snage. Od tada je sklopljeno još 27 primirja i svako je završilo novim borbama, te pogibijom u prosjeku dvaju ukrajinskih vojnika tjedno! Ukrajinci su 2014. i 2015. pretrpjeli žestoke poraze u Debaljcevu, no uspjeli su obraniti lučki grad Mariupolj, preko kojeg su Rusi htjeli spojiti kvazidržavu Donjeck s anektiranim Krimom. Naravno, službena Moskva opovrgava da su tamo doista prisutne ruske vojne postrojbe, nego tek „vojni stručnjaci“ i „dragovoljci“ koji brane rusku manjinu od pomahnitale ukrajinske vlasti. U prosincu 2019. započeli su i mirovni pregovori po „Normandijskom modelu“, tj. u pregovaračkom su sastavu ruski predsjednik Vladimir Putin, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemačka kancelarka Angela Merkel, dakle bez Amerikanaca i Bjelorusa. Razmjena zarobljenika, povlačenje snaga s obiju strana crte razdvajanja i primirje od 27. srpnja 2020. bili su konkretni pomaci. Od tada do kraja 2020. poginula su „samo tri“ Ukrajinca.
No u prva tri mjeseca 2021. došlo je do naglog pogoršanja na bojištu, u sporadičnim je sukobima poginulo čak 25 ukrajinskih vojnika, dok je Rusija sa svoje strane granice nagomilala 120 000 vojnika u oko 50 taktičkih skupina, provodeći dugotrajne vojne vježbe, uz njih 85 000 na Krimu. Sve je garnirano prijetnjama iz Moskve da će bilo koja ukrajinska „Oluja“ usmjerena prema separatistima značiti „kraj Ukrajine kao države“. A onda je 22. travnja iznenada ruski ministar obrane Sergej Šojgu najavio povlačenje ruskih snaga s granice na početne položaje. Sve je očito bila igra živaca namijenjena u prije svega novom predsjedniku SAD-a Joeu Bidenu, koji ne podnosi Putina, a koji je za podršku Ukrajini ipak uspio mobilizirati EU i NATO. No teško da će se Ukrajina odlučiti za rat, kad vrijeme radi za nju.
Članak u cijelosti potražite u novom broju Kane u tiskanom ili eIzdanju.
* Dr. Sc. Tonči Tadić viši je znanstveni suradnik u Institutu Ruđer Bošković. Završio je preddiplomski studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorat iz fizike zaslužio je 1995. na Institutu Ruđer Bošković i Sveučilištu u Zagrebu. U razdoblju od 1997. do 1998. godine bio je gostujući znanstveni istraživač na Osaka National Research Institute (ONRI-AIST) kao stipendist Japanske agencije za znanost i tehnologiju. Od 2000. do 2008. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru. Od 2013. godine je član Znanstveno tehničkog odbora (STC) EURATOM-a, koordinator je Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU), član skupštine H2020 projekta EUROfusion, te predstavnik Republike Hrvatske u Upravnom odboru europske agencije Fusion for Energy. Za zasluge u znanstvenom povezivanju EU i Japana ga je 2014. japanski car Akihito odlikovao Redom Izlazećeg Sunca, najvišim japanskim odličjem. Ubraja se u red prvoboraca za proglašenje isključivoga hrvatskoga gospodarskog pojasa (IGP) u Jadranu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
