Turski predsjednik Erdogan pred svojim očima doživljava polagani pad svoje politike neosmanizma i širenja turskog utjecaja. Nakon raspleta rata u Siriji, Turska je i povijesni mirovni ugovor Izraela i UAE, pod patronatom Trumpa, doživjela kao udarac svojim strateškim planovima koji se baziraju na toj Erdoganovoj islamističkoj politici.
Ministarstvo vanjskih poslova u Ankari priopćilo je da palestinski narod i administracija imaju pravo oštro osuditi sporazum koji usmjerava prioritete bliskoistočne politike s palestinskog pitanja na borbu protiv Irana, piše klix.ba
“Povijest i savjest naroda regije neće zaboraviti i nikada neće oprostiti licemjerno ponašanje UAE, izdaju palestinske borbe radi ostvarenja vlastitih uskih interesa”, navodi ministarstvo u priopćenju.
“Ekstremno je zabrinjavajuće da su Ujedinjeni Arapski Emirati jednostranom akcijom odustali od mirovnog plana koji je razvila Arapska liga. Nije ni najmanje vjerodostojno da bi ta trostrana deklaracija trebala biti predstavljena kao podrška palestinskoj borbi”, dodaje tursko ministarstvo.
Turska ima diplomatske i trgovinske veze s Izraelom, ali su njihovi odnosi zategnuti godinama. Ujedinjeni Arapski Emirati su postali treća arapska zemlja koja je uspostavila punopravne odnose s Izraelom, nakon Egipta 1979. i Jordana 1994. godine.
Potpisivanje sporazuma smatra se velikim vanjskopolitičkim uspjehom predsjednika Trumpa koji je posredovao u procesu potpisivanja sporazuma.
Od svog dolaska na vlast 2002. godine Erdogan i njegova stranka provode politiku koju se uglavnom označava nazivom “neoosmanizam”. Neoosmanizam svoje korijene vuče iz razdoblja nekoliko desetljeća prije nego što je Erdoganova stranka preuzela vladavinu Turskom, ali nikad prije nije postala dominantni politički i vanjskopolitički pravac Turske zbog snažnog kemalističkog (sekularnog) utjecaja vojske u turskom društvu.
Nakon gubitaka geopolitičkih pozicija u Siriji u sukobu s Putinovom Rusijom, pogotovo od veljače ove godine kada je na sirijsko-turskoj granici ubijeno 33 vojnika, Turska je ovim mirovnim ugovorom doživjela novi udarac politici neoosmanizma i širenja svog utjecaja u islamskom svijetu.
Neoosmanizam podrazumijeva specifičan ideološki program postupne reislamizacije turskog sekularnog društva i razgradnju temeljenih pretpostavki kemalizma, uz naglašeno jačanje međunarodnog položaja Turske, što se manifestira na različite načine, zavisno od povijesnog trenutka i političkih okolnosti razdoblja poslije Drugog svjetskog rata.
To ima i utjecaja na Hrvatsku, koja se smatra rubnom državom utjecaja neoosmanizma, dok se susjedna BiH smatra jednom od dominantnijih u tim turskim planovima.
Turska geopolitička strategija tzv. “strateška dubina” kaže da jaka Albanija i centralizirana Bosna i Hercegovina, kojima treba pribrojati i nezavisno Kosovo, predstavljaju prvorazredni interes za Tursku, imajući u vidu da se jedino tako može suprotstaviti utjecaju drugih sila u regiji: poglavito ruskom, američkom i njemačkom.
Neosmanizam ne označava samo promjenu u vanjskoj politici, već i gradnji novog kulturnog identiteta koji bi bio naslonjen na nekadašnje tradicije. Tako su BBC, The Atlantic i Foreign Policy pisali kako Turska putem TV sapunica, gradnje nove predsjedničke palače Aksaray, uniformama osoblja u avionima Turkish Airlinesa i raznim drugim načinima oživljava spomen na nekadašnja vremena, ali i jača svoj utjecaj u regijama od svog interesa. Jedan od načina utjecaja među Bošnjacima je i snimanje serije o Aliji Izetbegoviću od strane državne televizije TRT.
U svakom slučaju, 2020. godina je pokazala veliki pad utjecaja Turske u islamskom svijetu prema planovima predsjednika Erdogana.
